Admir Mulaosmanović

 

KRALJICA KATARINA – mit u nastajanju

 

 

UVOD

 

            Posljednja četvrtina 20. stoljeća u historiji južnoslovenskih naroda svojom je događajnošću otvorila vrata njihove sveukupne prošlosti. Mnogi istraživači iz čitavog svijeta okrenuli su se proučavanju historije Južnih Slavena kopajući po raznim temama i tražeći odgovore na pitanja postavljana o razlozima krvavog raspada Jugoslavije.

            Ponovni početak demokratskih odnosa, poslije pola stoljeća komunističke vladavine, obilježen je agresivnim političkim opcijama koje su izrasle prvenstveno unutar dva najveća južnoslavenska naroda; Srba i Hrvata. Njihova politička scena je umnogome svoju ideološku pozadinu gradila na „poljima historijskog prava“ na kojima je već bilo veoma vrijednih „plodova“ mitološkog porijekla. Među historičarima je probuđeno interesovanje za proučavanjem mitologije i mitogenetskih procesa kod Južnih Slavena i to kroz promatranje suvremenosti i izgradnje modernih društava ovih naroda. I ovaj dio naše prošlosti se pokazao kompatibilnim sa prošlošću drugih balkanskih naroda. Takođe su i sadašnje evropske političke tendencije pomogle da se prostor proširi i svi fenomeni prate na novom kompaktnom području jugoistočne Evrope.

            Pored već dovoljno eksponiranih, i od struke istraženih mitova („mit o Kosovu“ kod Srba, tisućljetno ropstvo u Hrvata, čojstvo kod Crnogoraca itd.) pristupilo se traganju novih ali i već izgrađenih mitoloških interpretacija određenog historijskog događaja ili historijske ličnosti.[1]

            Ako se podrazumijeva da mit ima veoma dugo trajanje nastajanja onda se može reći da su konjukture (rečeno strukturalističkim riječnikom) ti činioci koji mit čine stabilnim. Upravo posljednje decenije 20. stoljeća na južnoslavenskom prostoru pretstavljaju konjukturu kojom su mitovi ovih naroda ušli u fazu zrelosti. Interesantno je da se to događa u „informatičkoj eri“ koja je zahvatila čitav razvijeni svijet. To se najbolje moglo primjetiti u mas-medijima koji su kontrolirani od strane režima gradili svijet naroda, najčešće kroz mitologizaciju prošlosti.

            Ono što je mene rukovodilo u odabiru teme jeste porast zanimanja za kraljicu Katarinu u posljednjih desetak godina, ali više kao vjerski i umjetnički uzor a ne historijski lik. Teolozi, književnici i umjetnici su svojom interpretacijom pomogli da Katarina još snažnije uđe u sferu mitskog.

            U ovome radu ću se koristiti tipologijom mitova koja je objedinila većinu radova prezentiranih na Prvoj međunarodnoj konferenciji Balkanska društva u promjenama -  Upotreba historijskih mitova, održanoj u Sarajevu od 07. do 09. septembra 2002. godine. To su; mit o samosvojnosti (sui generis), o predziđu (ante murale) i o starini (antiquitas).[2] Bez obzira koliko ova tipologija uproštava stvari smatram je veoma korisnom i dovoljnom za prezentiranje načina i razloga nastajanja mita o bosanskoj kraljici Katarini. Takođe, između bibliografskih jedinica koje su većim djelom posvećene kraljici Katarini (a ja sam došao do preko 140) pokušao sam da iskoristim one koje najbolje oslikavaju Katarinu kao historijsku ličnost s jedne, i kao mitski lik s druge strane.

 

 

 

Historijska kraljica  Katarina

 

            O godini rođenja Katarine, kćeri Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, dugo vremena se vodila polemika. I danas postoji ta dilema mada se čini da je argumentacija Đ. Tošića najbliža istini. On tvrdi da je Katarina rođena potkraj avgusta 1425. godine.[3] S druge strane su historičari koji stoje na stanovištu da je ona rođena 1424. godine među kojima i B. Pandžić, dobar poznavalac Katarinine biografije.[4] Ostali koji su tvrdili da je kraljica Katarina rođena u nekoj drugoj godini su odavno i sami napustili svoja stajališta.

O djetinjstvu kraljice Katarine malo se zna osim da je uz svog energičnog oca, herceg Stjepana, imala mogućnost da se upozna sa mnogim ljudima. Na herceg Stjepanovim imanjima uistinu je uvijek bilo interesantnih ljudi od kojih je malehna Katarina mogla slušati o raznim stvarima. Naravno najsnažniji utjecaj na nju pored oca ostavila je majka Jelena, kći zetskog vladara Balše III.[5]

            Veoma burno vrijeme bosanske historije u kome snažnu ulogu počinju imati Osmanlije obojili su i zategnuti porodični odnosi među Kosačama. Sukobi herceg Stjepana sa sinom Vladislavom su utjecali i na Katarinu. Može se reći da je veza Katarine sa brarom Vladislavom bila jaka i duboka i da je ostavila veliki trag u njenom životu. Pored Vladislava herceg Stjepan je imao još dva sina; Vlatka i Stjepana. Najmlađi Stjepan bio je Katarinin polubrat, sin Barbare Bavarske, a poznat će postati kao Ahmed - paša Hercegović.

            Već poslije 1415. godine u Bosni Osmanlije imaju važnu ulogu što je doprinijelo formiranju dva politička tabora. Sredinom 15. stoljeća herceg Stjepan je vodio proosmanski a kralj Stjepan Tomaš protivosmanski tabor. Neprijateljstvo bosanskog kralja i hercega prekinuto je na kompromisan način. Dvadesetjednogodišnja hercegova kćerka Katarina udala se za bosanskog kralja najvjerovatnije 20. maja 1446. godine, pet – šest dana prije Uzačašća.[6] Koju je vjeru Katarina ispovjedala do tada nije sasvim jasno ali je poznato da poslije vjenčanja ona prihvata katoličanstvo kojem je pripadao njen muž. Navodi se da je papa Eugen IV dopustio Katarini da uzme sebi dva kapelana među franjevcima da budu njeni duhovnjaci.[7] Po svemu sudeći Katarina je bila samozatajna žena. Ubrzo nakon vjenčanja sagradila je crkvu Presvetog Trojstva u Vrilima kod Livna 1447. godine i svete Katarine u Jajcu 1458. godine.[8] Ipak, ni udaja kćeri za bosanskog kralja kao ni ženidba hercegovom kćerkom ovu dvojicu nije učinila trajnim saveznicima. Oni su opet ratovali a Katarina j promatrala i šutjela. Proosmanska stranka je dovela Osmanlije u centar političkog odlučivanja kao svoje saveznike i definitivni pad Bosne pod njihovu vlast se nazirala. Kao pomoćnici Osmanlijama pojavljuju se i herceg  Stjepan i sin mu Vladislav.[9] Moguće je da je njihovom pomirenju, koje se desilo nakon pada Bosne, doprinijela i činjenica da su se oslanjali na istog moćnika.

            1461. godine bosanski kralj Stjepan Tomaš je umro pod nejasnim okolnostima. Jedna od verzija kaže da ga je ubio posljenji bosanki kralj, njegov sin sa prvom ženom Vojačom, Stjepan Tomašević.[10]

            Poslije smrti muža Katarina se sa svojom djecom Žigmundom i Katarinom povukla na porodični posjed Stjepana Tomaša, Kozograd nad Fojnicom.[11] Tu je živjela povučeno sve dolaska Osmanlija u Bosnu. Poslije toga je poznat Katarinin odlazak ka Dubrovniku nakon dolaska sultanove vojske i pogubljenja bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Nakon okončanja bijega nastanila se na Lopudu odakle je počela nastupati kao legitimna predstavnica bosanske države.[12] Kako su bosanski vladari imali posjede i nekretnine u Dubrovniku koje su izdavali Katarina je prihode od toga zatražila za sebe i svoju pratnju ali su Dubrovčani odbili da joj to učine. U ovom detalju se, vjerovatno, krije cjelokupni smisao “igre” oko Katarine i njene uloge u političkom životu ovog perioda. Već u Bosni su Katarinina djeca dospjela u rike Osmanlija i postala njihovi zarobljenici.

            Postoje mnoge priče o Katarininom odlasku iz Bosne i one uveliko ulaze u područje mitskog predanja tako da će o njima biti riječi u nastavku teksta. Po svoj prilici, Katarina je u Rim stigla nedugo poslije smrti pape Pija II (1458-1464), u jesen 1464. godine.[13] Postoje određeni publicisti koji tvrde da je ona ostala u Bosni do 1466. godine, u dogovoru sa sultanom Fatihom, ali to nije tačno.[14]

            Prvi stan u Rimu Katarina je imala u kući Jakova Mentebona a od 01.10.1469. godine bila je u kući u gradskom djelu Pinea, blizu crkve sv. Marka.[15] U Rimu je Katarina nastojala da pokaže svojekraljevsko porijeklo i prisustvovala je raznim manifestacijama viših slojeva iako je od papa primala novčanu pomoć ibila izbjeglica.[16] 1470. godine je od milanskog kneza Galeazza Sforce tražila pomoć da oslobodi svoju djecu iz osmanskih ruku ali joj to nije uspjelo.[17] Ponovo je pokušala ali opet bez uspjeha. Interesantno je da se pape nisu zauzimale za ovu Katarininu želju koliko je nama poznato.

            Katarina je u Rimu postala franjevačka trećorednica pri samostanu Araceoli s kojim je stupila u vezu.[18] U istoj crkvi se skupljalo društvo Blažene Djevice Marije koje se brinulo za bolnicu sv. Alberta u Rimu a Katarina je i sa njima imala prisne i srdačne odnose.[19] Čitavo ovo vrijeme Katarina je u Rimu živjela skromno a čak je posuđivala novac “bosanskih banova” koji su stigli s njom u Vječni grad.[20] To se vidi i u oporuci  a ona navodi imena Radiča Klešića Ivanovog, Jure Žubranića Nikolinog i Abrahama Radiča, odnosno Paule Mirković, Jelene Semković i Mare Mišljenović kao svojih dvorjana kojima se treba vratiti dug pored onoga što im ona ostavlja od sebe.[21] Živeći tako, dan za dan, Katarina je sve više slavila zdravljem što je i ona osjetila tako da je 20.10.1478. godine pozvala javnog notara Antu Jurina i pred sedam svjedoka (od njih šest je bilo franjevaca) da sastavi oporuku kojom je imenovala papu Siksta IV i njegove nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva.[22] Naravno, to je učinjeno bez ikakve pravne podloge a upravo današnja “kroatizirajuća” historiografija crpi snagu iz ovog dokumenta u mitiziranju Katarine. Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu a oporuku je, po naredbi pape, podkancelar prepisao u knjigu papinske riznice Camerario Cenci.[23]

            25.10.1478. godine Katarina, bosanska kraljica, je umrla u Rimu.[24] Ukopana je u crkvi Marije Areceoli a natpis bosančicom na njenom grobu zamjenio je natpis na latinskom 1590. godine prilikom premiještanja groba.[25] Takođe je nadgrobna ploča bila ukrašena njenim reljefnim kipom.[26] S jedne i druge strane reljefnog kipa su grbovi; kraljevski bosanski i grb porodice Kosača.[27] Heraldička analiza grbova ima nekoliko verzija tako da se nijepotrebno na njima zadržavati mada kod određenih historičara postoji želja da i kroz te segmente uvećaju vjerodostojnost svojih ideoloških lajtmotiva.

            Katarinina djeca, Žigmund i Katarina, koliko je poznato više nikada nisu vidjela majku. Katarina je, sudeći po predanju, umrla na putu za Istanbul i negdje kod Skoplja se nalazi njeno turbe.[28] O Katarini princezi se, takođe, pisalo ali konkretan pouzdan podatak o tome gdje je završila život ne postoji. Žigmunda, kasnije Ishaka Kral Oglua, spominje Mlečanin Donaldo de Lezze u Historia Turchesca kao sedamnaestogodišnjeg pratioca Mehmeda II Fatiha tako da o njemu postoje pouzdani podaci.[29] Navodi se i to da je bio veoma drag sultanu koji mu je dopuštao ono što drugima nije od svojih pratilaca.

 

 

Nastanak predanja o Katarininoj posebnosti

 

 

            Već onog trenutka kada je Katarina napustila ovaj svijet pojavila se predaja o njoj kao posebnoj i izuzetnoj ženi. Franjevački pisci je spominju kao svetu osobu a prvi je to učinio fra Marijan iz Firence (? – 1523) u svome djelu Fasaculus Chronicorum Ordinis Fratarum Minorum.[30] Kao blažena dospjela je u liturgijsku knjigu Martycologium Franciscanum a članovi Društva Blažene Djevice Marije pri samostanu Araceoli dugo su poslije njene smrti držali misu zadušnicu za ispokoj Katarine.[31] Tuga koja se ocrtavala na Katarininom licu najviše se pojašnjavala time da su joj djeca postala muslimani i da veća tragedija od te ne postoji.[32] Zbog toga joj se pripisuje i velika saosjećajnost prema drugima gdje god se nalazila.[33] Inače, za uspostavljanje Katarininog puta najviše zasluga imaju franjevci. Ona je jedina, uz Kulina bana, ušla u bosansku narodnu tradiciju od vladarskih ličnosti što je takođe zasluga franjevaca.[34] Najsnažnija predanja se odnose na kraljičino bjekstvo iz Bosne i to je najbolje obradio dr. Vlajko Palavestra koji tvdri da su u srednjoj Bosni sjećanja na Katarinu, ukrašena motivima legendarnosti i mitologije, promovisali franjevci iz samo njima znanih razloga.[35] Tako isto i dubrovački hroničar G. P. Lukarević u svome djelu Copioso Ristretto degli Analli di Rausa  (1605) opisuje Katarinin odlazak iz Bosne s dozom heroizma.[36] Upravo tih godina, početkom 17.-tog stoljeća, je bosanski biskup Frančesko Stefani pisao papi da je bosanska kraljica ostavila u depozit sva dobra Dubrovniku u nadi da će se osliboditi njeno kraljevstvo.[37] Ova aktualizacija kraljice Katarine i njene uloge u bosanskoj historiji došla je upravo u trenucima kada je postojala mogućnost promjene na političkoj karti jugoistoka Evrope ali je mirom potpisanim 1606. godine između Habzburga i Osmanlija to odgođeno do daljnjeg. U ovakvim situacijama se najbolje vidi iz kog razloga se poseže za Katarinom i njenom ostavštinom. Ona je naime izuzetno pogodna za politikansko potkusurivanje i dobar je argument u nastojanju da se Bosna promoviše kao oduvijek katolička zemlja.

            Uporedo sa historijskim zapisima o heroizmu kraljice Katarine u narodu je nastajalo nekoliko predanja o ovoj ženi. Predanja su se odnosila na kraljičin bijeg iz Bosne, njene posljednje dane na Kozlu iznad Fojnice, njenom odnosu prema običnom stanovništvu, itd. Sve ove priče su velikim dijelom pronosili franjevci a način njihovog izlaganja pa i sama vjerodostojnost, o dolasku Osmanlija npr., vidi se u članku Slavka A. Kovačića podnesenom na simpoziju u povodu 500 obljetnice smrti kraljice Katarine.[38]

            U Bosni postoji tri predanja o kraljicama i sva tri su u osnovnim crtama vezana za Katarinu. Istina, ima u njima odsjaja predanja koje dolazi sa slovenačkog Krasa o Šembilji, ženi koja je vozila vatrene kočije.[39] Ta tri narodna predanja odnose se na Crnu kraljicu u Krajini, Katarinu u srednjoj Bosni i „prokletu“ Jerinu u istočnoj Bosni. Predanja o Crnoj kraljici i Katarini imaju istu tradicionalnu osnovu i na oba područja su prisutni isti arhaični motivi predanja o ženama – vladarkama.[40]

            Osnovni motivi u oba predanja su:

-       u kraljičin grad voda je dovedena čunkovima

-       od jednog do drugog grada, pod opsadom Osmanlija, moglo se komunicirati preko lanca

-       opsada grada (Kozograda) trajala je više godina

-       grad izdaje baba poučivši neprijatelja šta treba da uradi

-       konji potkovani naopako kao varka

-       kraljica žali za dobrima u zavičaju

-       nastanak toponima u vezi sa kraljičinim bjekstvom.[41]

 

Posebnu grupu predanja čine priče o kraljevskoj kćeri koja nije htjela poslušati oca i majku koji su joj govorili da bježi. Otac ove princeze na Grmeču se zove kralj Atula.[42] Narodna tradicija prenosi da je Katarina popustila pred voljom velikaša i sa Kozla krenula u Rim. Toliko je oklijevala da se i sada kao spomenik čuvaju „četiri ploče i rupica“ koju je kraljica, premiještajući se pri oklijevanju, u kamenu štapom izdubila.[43] To je razumljivo obzirom da je Katarina, očima današnjih njenih biografa, bila odana katolkinja koja se tečko mogla pomiriti sa činjenicom da „Bosna prestaje biti kršćanska i brana od Islama“ i postaje pokrajina u vlasti barbara. Izlaz iz bijede je vidjela, naravno, u odlasku papi Piju II.[44] Da bi se naznačila kolika je to žrtva bila i kako je taj odlazak kraljica doživljavala njoj se davao oreol svetosti skoro kroz cijeli njen život tako da se navodi da je svoj životni vijek obilježila patnjom, stradanjem i dubokom pobožnosti.[45]

S druge strane, kao neka vrsta kontra-mita, stoje bošnjački publicisti koji pokušavaju minimizirati Katarinina uvjerenja te iznose da je ona svoju djecu još 1461. godine dobrovoljno predala Ishak – paši i ostala u Bosni sve do 1466. godine dogovorivši se tako sa sultanom Fatihom, svojim pobratimom.[46] Herojski, legendarni i na kraju mitski bijeg iz Bosne doprinio je tome da slika o Katarini bude slika o katolicima Bosne. Ta slika svjedoči o propasti, patnji i žalosti, odnosno govori o „predziđu“ koje to više nije. Uvijanje Katarininog životopisa u mitsko odijelo doprinijelo je homogenizaciji katoličkog stanovništva Bosne u perspektivi ničeovskog obrazloženja potrebe za mitom. Bol kao srž i izvorište mitskog preko jedne osobe dotiče i obuhvata cijeli narod. S druge strane je želja naroda da se poistovjeti sa svojom kraljicom jer to najviše ocrtava i naznačuje njihovu samosvojnost. Kraljica Katarina je naša a mi smo njeni. Kao što se kaže, „i u najtežim trenucima historije Bosne kraljičin narod je čuvši da je preminula izrazio sućut za svojom voljenom kraljicom“.[47] Može se reći da ovo sintagma koja vrijedi u svim vremenima, a nama koji živimo na ovim prostorima dobro je poznata i iz neposredne prošlosti (mi smo Titovi – Tito je naš). Pitanje identiteta koje se posljednjih decenija postavljalo na jugoistoku Evrope trebalo je da se kroz ovakve sintagme i miteme osnažuje na putu ka afirmacije naroda ili grupe.

 

Uloga Katarine u vrijeme redefiniranja političkih odnosa na Balkanu

 

            Devedesetih godina 20. stoljeća kada se identitet morao opet „osvajati“ kraljica Katarina je snažnije zakoračila u javni život. O njoj su pjevali, pisali i govorili ljudi različitih ubjeđenja i pripadnosti. Naravno, najveću aktualizaciju je doživjela kod katolika, odnosno u ovom vremenu kod hrvatskog naroda u cjelini.

            U Hronici fra Marijana iz Firence, na strani 144, Katarina se spominje kao blažena pa otuda i ne čudi što je u crkvi na Gromiljaku kraj Kiseljaka oslikana među hrvatskim svecima i blaženicima.[48] Takođe njen spomendan, 25.oktobar, navodi se i u hrvatskom katoličkom kalendaru, iako nije beatificirana niti kanonizirana na razini Katoličke crkve.[49] Isto tako su i novi nastavni planovi i programi veoma doticali predmet historije pa tako na primjer u udžbeniku Frane Sablića (7. i 8. razred) u Republici Hrvatskoj Katarina važi kao katolička kraljica koja želi Bosni vratiti „naš“ katolički karakter, dakle hrvatski.[50] Na njen spomendan drži se misa za kraljicu na Bobovcu koja je ujedno i misa za Domovinu. Bobovac je kako ističu neki svećenici jedna vrsta oltara a u Kraljevoj Sutjesci žene u znak žalosti za kraljicom nose crne marame (katarinke).[51] Katarinke kao i kraljičin kip u samostanskoj crkvi „kriju sladak okus slavne prošlosti pomiješan sa gorčinom tuge i tragedije kraljice i njenog puka“.[52] Takođe se na misi mogu čuti izjave da je Katarina bila uz narod, da je doživjela sudbinu naroda i za spas toga naroda krenula je u izbjeglištvo.[53] Ove riječi je izrekao fra Gabrijel Tomić koji je pokrenuo postupak za beatifikaciju Katarine dok je fra Stjepan Buljan (1918-2001) najzaslužniji za uspostavu Katarininog kulta jer je formirao „Udrugu hrvatskih vitezova i kneginja bosanske kraljice Katarine“. Takođe fra S. Buljan je u Kreševu, na Bedemu, podigao kapelicu „u slavu Blaženice“.[54] Otuda i ne čudi što u hrvatskom udžbeniku historije za sedmi razred (Pavličević – Potrebica) stoji da su franjevci najvažniji junaci bosanske prošlosti jer su u samostanima bila žarišta hrvatske katoličke kulture.[55] O tome da su franjevci veoma brzo pristupili izgradnji Katarininog mita svjedoči govor već spomenutog fra G. Tomića koji je rekao da je i u najtežim trenucima, kada je Bosna drhtala pod najezdom osmanskih konjičkih hordi narod smogao snagu i izrazio sućut kada je Katarina umrla.[56] U uspostavljanju mita o Katarini išlo se čak i dotle da se govorilo kako je kraljica oko sebe širila atmosferu blagosti.[57]

            Sva ova teološka komponenta u nastanku mita o kraljici Katarini uz sebe je nosila i drugu, ne manje značajnu, političku komponentu. To se najbolje iskazalo prilikom posjete pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini. Tadašnji hrvatski član predsjedništva Bosne i Hercegovine, Krešimir Zubak, se ispraćajući gosta dotičnom obratio kao baštiniku oporuke kraljice Katarine  preuzimajući tako jedan od mitova kroatizirajuće historiografije.[58] To je trebala biti poruka Vatikanu šta se od njega očekuje i šta on može od hrvatske politike u Bosni očekivati. Međutim, izgubilo se iz vida da već dugo vremena papa nema skoro pa nikakve političke moći kao i to da isticanje Katarinine oporuke u tom kontekstu odavno više nema smisla.

            No, bez obzira, mit o Katarini je što ovaj slučaj to zorno pokazuje došao u novu fazu. Kao takvog ga spominje i dr. E. Zgodić govoreći o tadašnjoj inicijativi a sada gotovoj stvari fra S. Buljana oko formiranja „Udruge 40 hrvatskih vitezova“ koji su, navodno, otpratili Katarinu u Rim.[59] Iz sfere teološko-političkog Katarina je kročila u svijet umjetnosti. O njoj je puno toga napisano a u posljednje vrijeme je najzanimljiviji balet koji je postavljen u Narodnom pozorištu u Sarajevu. takođe i spomen pjesma koju je napisao fra Vladislav Fišić a uglazbio fra Slavko Topić pjeva o Katarini kao „majci“. Na određeni način skoro kao „pramajci“. Ukorak idu i neki publicisti-historičari koji od Katarine prave nosioca univerzalnih vrijednosti pretstavljaju je kao simbiozu abrahamskih vjera.[60] Ovo je izuzetno maštovito i mitsko prikazivanje koje svjedoči da činjenice ponekad treba preskočiti i dati prednost subjektivnom. Ako ništa drugo, bogumilstvo ne spada u abrahamske vjere bez obzira na dileme koje se na učenje ove sekte odnose. No, ovo je dobar pokazatelj u kojem smjeru može krenuti priča o Katarini, našoj mitskoj kraljici.

 

Zaključak

 

Mit je produkt „dugog trajanja“ i naslaga raznih gradivnih elemenata. To se najbolje uočava kada se vrši analiza npr. antičkih mitova. Oni međutim imaju nešto drugačiju funkciju od mitova koji žive u modernim društvima današnjice koja su po horizontali i vertikali obilježena globalizacijom i informatičkom revolucijom. Mitovi o samosvojnosti, predziđu i starini su jednostavno morale isplivati na površinu kod malih grupa i naroda koji ponovo pronalaze svoj identitet ili ga ponovo definišu. To se najjasnije ocrtava na prostoru bivše Jugoslavije ali i šire, na prostoru jugoistočne Evrope. Pored mitova kojima je svrha homogenizacija naroda pojavili su se i nešto tendenciozniji ekspanzionistički mitovi. Mit o kraljici Katarini ima obje ove interpretacije.

            Ova, uistinu, nesretna žena je katoličkim teolozima i hrvatskim političarima poslužila kao argument kojim se dokazuje hrvatski karakter Bosne.Zbog toge je, valjda, novinar HTV-a prilikom ulaska trupa HVO-a 1995. godine u Jajce mogao uzviknuti da je oslobođen još jedan hrvatski kraljevski grad nakon Knina, ovaj put grad hrvatskih bosanskih kraljeva. Nelogično, ali djelotvorno što dokazuje i zorno govori o ulozi mas-medija u nedavnim zbivanjima na našim prostorima. Kao brana od ove mitske postavke pojavili su se, paradoksalno, drugi kontra mitovi. Njih su plasirali bošnjački intelektualci koji su primijetili sve veće eksponiranje „katoličke i hrvatske Katarine“. Međutim, to su uradili na skoro isti način onih kojima su oponirali. Tvrditi da je Katarina imala odlične odnose sa Osmanlijama ali da, eto, iz nekog nepoznatog razloga odlazi u Rim djeluje neozbiljno. Ovakvim pristupom se samo potpomoglo nastajanju mita o Katarini.

            Odlučujuću ulogu u kreiranju mita o kraljici Katarni kroz historiju imali su franjevci. Oni su širili priče i predanja kojima se naglašavala zajednička bol i gubitak kraljice i njenog naroda. Te priče su vremenom poprimale različite oblike, ali im je osnova ostala ista. U nekoj dubljoj analizi može se nazrijeti tipična kršćanka predstava paćenika i sveca tako da ne treba čuditi ako Katarina u dogledno vrijeme bude posvećena. Tek kao o sveoj osobi, mit o njoj će dosegnuti puninu, i ona će stati rame uz rame najvećim. Šta će politika tada uraditi?!

           

 

 



[1] U srpskoj historiografiji sintezu dotadašnjih dostignuća u unošenju mitologije u nauku dao je Radovan Samardžić u djelu „Kosovsko opredelenje“, izdanje Srpske književne zadruge, Beograd 1990.

[2] P. Kolstø, Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima, Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za istoriju, Sarajevo 2003, str. 11-39

[3] Đ. Tošić, Bosanska kraljica Katarina (1425-1478), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine II, SANU, Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd 1997, str. 75

[4] B. Pandžić, Katarina Vukčić Kosača (1424-1478), „Povijesnoteološki simpozij u povodu 500 obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine“, Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo 1979., str. 15

[5] I.Gavran, Kraljica – blaženica (Katarina Kosača – Kotromanić), „Ignacije Gavran, Putovi i putokazi II (Niz članaka našoj prošlosti)“, Svjetlo riječi, Knjižnica baština, Livno 1995., str.10

[6] Đ. Tošić, n.dj., str. 78

[7] B. Pandžić, n. dj., str. 17

[8] Đ. Tošić, n. dj., str. 79

[9] Isto, str. 87

[10] Dž. Latić, Fatiha za posljednju bosansku princezu, Preporod XXXI/701, Sarajevo 2001, str. 24-25 (ovu priču donosi Orbini od kojeg je preuzima i F. Šišić dok je V. Klaić u „Povijesti Hrvata“ navodi kao izmišljenu.

[11] Đ. Tošić, n. dj. str. 82

[12] Isto, str.88

[13] B. Pandžić, n.dj. str. 18

[14] M. Ćeman, n. dj., str.23

[15] B. Pandžić, n.dj., str.19

[16] I. Gavran, n.dj., str. 11

[17] B. Pandžić, n.dj., str. 20

[18] Isto, str. 21

[19] Isto, str.22

[20] Đ. Tošić, n.dj., str.95

[21] B. Pandžić, n.dj., str.19

[22] Isto, str. 22

[23] B. Pandžić, n.dj., str. 23

[24] Đ. Tošić, n.dj., str.104

[25] B. Pandžić, n.dj., str. 24

[26] Đ. Tošić, n.dj., str. 104

[27] B. Pandžić, n.dj., str. 24

[28] Dž. Latić, n.dj.,str. 25

[29] Đ. Tošić, n.dj., str.109-110

[30] B. Pandžić, n.dj., str. 21

[31] Isto, str. 21-22

[32] Isto, str. 22

[33] Đ. Tošić, n.dj., str. 109

[34] Isto, str. 111

[35] V. Palavestra, Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, „Povjesnoteološki simpozij u povodu 500 obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine“, Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo1979., str. 94

[36] Đ. Tošić, n.dj., str. 84

[37] Đ. Tošić, n.dj., str.85

[38] S. A. Kovačić, Pad Bosne pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca, „Povijesnoteološki simpozij u povodu 500 obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine“, Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo 1979, str. 60-85

[39] V. Palavestra, n.dj., str. 93

[40] Isto, str. 87

[41] Isto, str. 91

[42] Isto, str. 92

[43] Đ. Tošić, n.dj., str. 85

[44] I. Gavran, n.dj., str. 11

[45] L. Valenta, Abrahamska nit u bosanskoj kraljevskoj krvi (Duhovno – vjerski profil posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić), Abraham IV/47-48, Sarajevo 2002., str. 47

 

[46] M. Ćeman, Feljton: Katarina, kraljica bosanska (1-3): (1) (Katarina, kraljica naša bosanska), Ljiljan IV/88, Sarajevo 1994., str. 23; (2) (Sablja srebrom okovana), Ljiljan IV/89, Sarajevo 1994., str. 23; (3) (Nasljednici prijestolja prešli su u Istanbul), Ljiljan IV/90, Sarajevo 1994, str. 23

[47] H. Kesler, Zvijezda nad bosanskim nebom, Svjetlo riječi XX/236, Sarajevo 2002, str. 52-53

[48] L. Valenta, Abrahamska nit…, str. 48

[49] Isto, str. 49

[50] D. Agičić, Bosna je … naša!, Historijski mitovi na Balkanu (Zbornik radova), Institut za istoriju, Sarajevo 2003, str. 156

[51] L. Valenta, Molitva za Bosnu i njezinu kraljicu, Svjetlo riječi XX/236, Sarajevo 2002, str. 52-53

[52] Isto, str. 53

[53] H. Klaser, n. dj., str. 53

[54] I. Lučić, Posljednja bosanska kraljica Katarina: uzor generacijama, Dom i svijet br. 268, Informativni tjedni prilog za iseljenike, Hrvatski informativni centar, Zagreb 1999, str. 21-22

[55] D. Agičić, n.dj., str. 157

[56] H. Klaser, n.dj., str. 53

[57] I. Lučić, n.dj., str. 21

[58] E. Zgodić, Država, nacija, demokratija (iz diskursa SDP BiH), Kantonalni odbor SDP BiH Sarajevo, Sarajevo 1998, str. 134

[59] E. Zgodić, n.dj., str. 136

[60] L. Valenta, Abrahamska nit…, str. 49