Pojava, uloga i upotreba historijskih mitova u savremenom svijetu komunikacije -  internetu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Edina Srabović

Živinice, 2004.

Uvod

 

 

         Komuniciranje je staro koliko i ljudska vrsta, odnosno koliko i ljudsko društvo.  U novije vrijeme istraživanje u mnogim naukama se temelji na novim sistemima informacija. Pored najrelevantnijih prvorazrednih izvora, danas se mnogo informacija, podataka i činjenica modernog doba nalazi na sredstvima mas-medijske komunikacije (štampa, radio, televizija i internet). Poseban značaj korištenja ovog načina prikupljanja podataka ima za sve historičare, koji nastoje biti u tokovima modernog komuniciranja,  posebno za najširu populaciju korisnika interneta –  studente.

 

            Želeći da budu što pristupačniji javnosti i promovišu svoje ideje, mnoge javne i privatne institucije koriste ovaj moderni način komuniciranja, pa u tom ponekad isuviše ističu jednu drugu nenaučnu stranu - manipulišu sa svojim korisnicima. Naučne institucije koje trebaju biti oslobođene određenih predrasuda padaju na tom polju, pogotovo kada je u pitanju prikaz historijskih tekovina određenih područja, pa i historije jedne države. Međutim, ne treba sve gledati u kontestu isključivosti. Postoji i mnogo sajtova ( internet stranica ), koji nude vrijedne informacije  korisnicima svih profila, a u historijskoj nauci, konkretno historičarima, mogu dati tačne podatke, naučno relevantne, prikazane u obliku članaka, rasprava, pa čak i cijelih knjiga ili zbornika radova.

 

            Na koje se podatke treba orjentisati i koliki je udio opovrgavanja historijski relevantnih podataka ( sa akcentom na historiju Bosne i Hecegovine) od strane pojedinih kreatora internet stranica pokušat ću ukazati u ovom radu.

 

Ukazivanje na ovu pojavu može se prikazati u dva pravca:

Historiografska produkcija na području bivše Jugoslavije ide u dva smjera:

Dijalogom i ukazivanjem na takva djela, koja su najviše prisutna na internetu kao modernom sredstvu širenja historijskih mitova, pokazat će prednosti i nedostatke korištenja određenih podataka koje su date u javnost, samim tim i podložne određenoj kritici.

 

 

Ključne riječi: historijski mit, savremeno komuniciranje, internet, mitovi, historija.

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                 

Približavanje istini

 

         Kada jedna država prođe toliko promjena: društveno-političkih, kulturnih, ekonomskih, privrednih, vjerskih i drugih, kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, javljanje tendencija sa istoka i zapada, prema svim vidovima opstojnosti ove države, ne bi trebale biti  (možda) novost. Od srednjovjekovnog perioda, osmanskog doba, austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini pa do perioda prve i druge Jugoslavije Bosna i Hrcegovina je posebno tretirana imajući u vidu sve specifičnosti koje je obilježavaju. Historičari su u mnogim radovima i raspravama, dijalogom i sintezama pokušali da razjasne pitanja koja i danas, kao i u prethodnim periodima, opterećuju historiju ove države.[1]

 

         Bez naučnih djela, radova manjeg obima, studija, članaka, rasprava, te historijskih izvora nema historijske nauke. Ali se, pored navedenih, koriste kao nadopuna i informacije koje su prisutne na mas-medijima (televizija, radio, internet[2]).

 

         U današnjoj tranziciji historijska nauka se nalazi   pred problemom stereotipa naslijeđenih iz predhodnih historijskih epoha (primjeri: vjerska struktura srednjovjekovne bosanske države, prihvatanje i širenje islama, pokreta za autonomiju Bosne 1831-1832, tumačenje osmanskih reformi koje se odnose na ukidanje feudalizma i prelazak na građansko društvo, začetak institucija građanskog društva i sl.). Pri tome, posebno mjesto pripada ispredanju raznih ''teorija'' o porijeklu i etnogenezi bosanskohercegovačkih naroda: ko je od njih stariji i autohton  u Bosni i Hercegovini, a koji su odakle došli i sl.[3] Rješavanjem ovih pitanja su stvarana i kontraverzna mišljenja, koja su dalje izazivala polemike i proizvodila neminovno historijske mitove.[4]

 

Radovi koji su, sasvim zaslužno, isticani i promovisani pokušali su se približiti ovom problemu, odnosno ići ka njegovom riješenju. Otkriti kakav je karakter ova država imala u političkim i državnim koncepcijama u prošlosti kod savremenih historičara, u njihovim opservacijama, pokušaj je nalaženja odgovora na ta pitanja.[5] Prikazivanjem prošlosti Bosne i Hercegovine su se bavili mnogi kvalifikovani, po struci historičari, istraživači, ali i autori koji to nisu. Zbog različitih motiva, nakon izlaska takve literature, su nastajala mnoga kontraverzna mišljenja, rasprave na skupovima  prikazi u časopisima. Sami autori su podlegli pod uticaj vremena u kojem su pisali, političih ili drugih činilaca, pa su u pisanju iznosili i neutemeljene stavove u nauci, odnosno stvarali mitove kojima su opteretili, ionako opterećenu, prošlost Bosne i Hercegovine. Oponentni stavovi, prema takvim djelima, se mogu naći u raznim naučnim časopisima, štampi, pa i u pojedinoj literaturi, a sve na račun iznošenja takvih neutemeljenih tvrdnji. Neki autori su čak i prema kritikama odgovarali ponosno.[6]

 

Pored podataka, činjenica, izjava i informacija, koje se prezentuju na papiru kroz studije, sinteze, knjige, rasprave, postoje nove ideje koje su posebno prisutne na javnim, slobodnim medijima kao što je radio, televizija i, posebno, internet. I ovdje su prisutna nastojanja  da se  prikaže prošlost Bosne i Hercegovine iz ličnih uglova, polazeći od historijskog prava na teritoriju ove zemlje pa do rasprava o utemeljenosti termina Bošnjak, zatim relevantnosti upotrebe naziva bosanski jezik i drugih tema koje se polemišu sa najviše nacionalne pristrasnosti, a najmanje objektivno-naučne. Ti pokušaji dokazivanja mitoloških tvrdnji mogu, ali i ne moraju, naći odjeka u javnosti, jer se ipak veliki broj istraživača ne koristi, još uvijek u većoj mjeri, informacijama koje donosi ovaj medij.

 

Pored prednosti, postoje i određeni, možemo reći, nedostaci korištenja tih informacija.[7] Kolika je prisutnost kontraverzi na određenim internet stanicama pokušat ću približiti u ovom radu. Kao i u klasičnim raspravama i ovdje se polazi, ponekad, od već unaprijed zamišljene riješene teze sa više nenaučnosti nego što se može naći u klasičnoj literaturi. Nastojeći da odgovore na oponentne stavove koje donose pojedini sajtovi, autori-kreatori internet stranica često padaju na tom iskušenju, pa u pokušaju razjašnjavanja historijskih mitova stvaraju nove mitove . Taj proces u svom razvoju išao bi u nedogled, pa se stoga ukazivanjem treba, bar djelimično, prekinuti lanac stvaranja mitova kojima je cijeli Balkan toliko bogat da nam novi nikako ne pomažu već, ionako zakomplikovano, sve više usložnjavaju. Samim tim, ako se dublje upozna pojam Balkan, koji je pežorativan još od Balkanskih ratova, ako ne i prije, vidi se kakvi su modeli prisutni na balkanskom prostoru.[8]

Nacionalni mitovi i moderne političko-mitološke varijable

 

Na internet stranicama,[9] različite provenijencije, nastoji se ukazati na mitove kod (bivših) jugoslovenskih  naroda[10] kojima se stavlja na uvid javnosti koliko je u stvaranju mitova kod ovih naroda jak politički i drugi uticaj. Nacionalni mitovi, nastanak, prisustvo i njihov razvoj na ovim prostorima je tema u radovima autora koji su prisutni na navedenim sajtovima.[11]

 

Jedan rad koji je vezan za prostor BiH posebno je važan za ovu temu, iako nacionalni mitovi nisu direktno u vezi s temom oni, zasigurno, grade plodno tlo za razvoj historijskog mita. Bosna i Hercegovina u kojoj je sukob različitih pretenzija izveo je na javnu scenu šest političko – mitoloških varijabli: bošnjačka, hrvatska i srpska sa po najmanje dvije varijante. U ovom radu su prisutne  te varijante kao:

''Bošnjačku: Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, mi smo Bošnjaci, ergo - Bosna je naša! Hrvati i Srbi u Bosni su to postali u 19. stoljeću, Bošnjaci su to oduvijek. Kao da su Talijani oduvijek Talijani s tako imenovanom nacionalnom sviješću, ili kao da je ime Bošnjaci značilo išta doli ime stanovnika jednoga prostora?! Ali Hrvati i Srbi to nisu i ne mogu biti u Bosni, ako već jesu u Dalmaciji ili Slavoniji, Šumadiji ili Vojvodini. A valja lučiti ime geografskog od imena nacionalnog prostora.

Hrvatsku: Pošto je Tito dao muslimanima naciju i veliki se broj muslimana danas ne želi priznati Hrvatima, pošto nam nije uspjela podjela BiH sa Srbima, pošto... mi hoćemo naš entitet, jer bez entiteta nema identiteta. Nećemo BiH s muslimansko-bošnjačkom većinom, nećemo da oni budu u BiH što su Srbi bili i htjeli biti u Jugoslaviji.

Srpsku: Imamo (Republiku) Srpsku, a to zvuči kao Hrvatska, Francuska, Njemačka. Kad tad to će biti kao dvije Njemačke, Koreje, Vijetnama koji se moraju ujediniti, jer kako mogu postojati dvije države jednoga naroda?! Mi samo hoćemo BiH bez muslimansko-bošnjačke hegemonije kojom nam populacijski prijete kao što su to uradili Albanci na Kosovu... Budući da smo izgubili Kosovo, a od Hrvatske nismo ugrabili ništa, uz pomoć Hrvata ćemo zauzdati Bošnjake, a jednom...''[12]

 

Ove varijante prikazuju da stari politički mitologemi nisu izbrisani nego su samo političko – manipulativno inovirani. Bosna i Hercegovina bi, prema tome, bila ''proizvod naslijeđenoga i po velikim silama zadanoga geopolitičkog prostora, nije nacionalna država nijednoga naroda (ovdje je zadani kut gledanja - vrijeme i okolnosti stvaranja nacionalnih država u Europi 19. stoljeća!). ''[13]

Pored ovih varijanti, na internetu se nalaze prisutne varijante pojašnjavanja razvoja hrvatskih i bošnjačkih političkih mitova sa njihovim središnjim temama. U razvoju ovih mitova se ide od uloge hrvatskog naroda kao onog koji će biti zaštita od nadiranja islama sa istoka, odnosno uloge bosanskih muslimana kao zaštitnika islamske vjere. ''Dominantni hrvatski politički mit vidi Hrvatsku i Hrvate kao "predziđe kršćanstva", što se razumijeva ne samo kao vjerski nego, u najširem smislu, kao odbrana kulturnih, političkih i etičkih vrednota Zapadne Evrope od "agresivnog i primitivnog" Istoka ? Prirodno, i na drugoj strani nekadašnje fronte, među bosanskim muslimanima, razvijala se istovrsna motivika predziđa i svijest o zaslugama Bošnjaka za Tursku. Pjesnik i dramatičar Riza-beg Kapetanović stavlja 1907. god. u usta jednom svom junaku uvjerenje da će sultan znati cijeniti "kakav branik mi smo/ na granici, a prema Europi.''[14]

 

Tumačenje mita, mitska postojanost i prisutnost

 

Osim ovakvog načina tumačenja i predstavljanja nacionalnih mitova, tumačeći uloge  hrvatko–srpske političke i nacionalne tendencije, odnosno ulogu bosanko-muslimanske strane  nadovezuju se drugi autori. Oni otvoreno,  tumačeći bosanske mitove, stvaraju  nove, za nauku pogubnije, mitove. Takva se tumačenja[15] provlače u pokušajima razotkrivanja ''povijesne istine o Bosni i Hrecegovini.'' Ovdje se pod podtemom kontraverze nalaze i kontraverze o Bosni i Hercegovini. Konkretnije rečeno, rješavaju se ''zablude'' i mitovi koji već postoje, ali se vrlo malo vodi računa da je nauka neka pitanja apsolvirala i da se bez dvojbe stvarni događaji,  koji su se zaista desili, ne mogu podvoditi pod mitove. Ti mitovi su:

·      Mit o Bogumilima

·      Mit o podjeli BiH u Karađorđevu

·      Mit o bosanskome jeziku

·      Mit o predratnoj Bosni i Hercegovini kao međunacionalnoj idili

·      Mit o bosanskoj naciji

 

U prvoj temi Mit o bogumilima su iznešena  takozvana ''mitska shvatanja'', a zatim pod odjeljkom ''stvarnost''  demistificirana je povijest o stanovnicima Bosne u srednjem vijeku. Između ostalog  u navedenom odjeljku ''stvarnost'' se kaže:

Povijesna je znanost minucioznim istraživanjima utvrdila da između nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije ne postoji nikakva stvarna sveza, pa čak ni sinkronicitet na vremenskoj osi. Upravo zahvaljujući tim istraživanjima postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije bio bitno drukčiji u odnosu na druge zemlje koje su vremenom padale pod vlast Osmanlija. Danas je, pak, neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga pučanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i XX. st. (sve zemlje koje je kršćanska "reconquista" oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski očišćene", da bi nakon toga vremena tečevine demokratskih procesa naprosto onemogućile takav postupak), a ne posljedica neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga osobito uspješnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima. A zatim kao zaključak se dodaje:

Pomalo je neobično doći u situaciju da se uopće komentira nesuvislost koja bi "državotvornost" Bosne i Hercegovine (zapravo, nacionalističku megalomaniju Bosanskih Muslimana) trebala opravdati i argumentirati nekom bizarnom "tajnom vezom" koja tvori tobožnji duhovno-genetski kontinuitet izmedju navodno srednjovjekovne kršćansko-gnostičke vjerske sljedbe i moderne nacije čiju srž čini islamski vjersko-civilizacijski identitet.[16]

 

Prema tekstu od kojeg je ovdje naveden mali dio, bilo kakvo dovođenje u vezu kontinuiteta razvoja u Bosni i Hercegovini je ''nesuvislost''. Ali u neshvatanju i apsurdima se ide dalje, pa se o drugoj temi Podjela Bosne u Karađorđevu kaže:

''Na sastanku u vojvođanskome imanju Karadjordjevo, Tudjman i Milošević su "dogovorili" podjelu interesnih sfera u Bosni Hercegovini, ne obazirući se uopće na postojanje Muslimana ( ili muslimansko-bošnjačkoga naroda ). Time su položeni praktičko-politički temelji za etničko čišćenje i zajedničku agresiju Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.'' Ovo je zvanični stav za koji se smatra da je mit, a daje se dalje demistifikacija,  ''stvarnost'' iz ugla autora sa navedene internet stranice:

         Dana 30.ožujka/marta 1991. održan je sastanak hrvatskog predsjednika Tudjmana i srbijanskog predsjednika Miloševića. Detalji o tome sastanku, osim uobičajenih diplomatskih izjava, i kasnijih općenitih napomena u interviewima, nisu poznati. Rečeno je da se razgovaralo o svim spornim pitanjima. Do sada nije izašao na vidjelo ni jedan dokument s toga sastanka, u bilo kojemu vidu: transkripata, mikrofilmova, izvješća obavještajnih službi, fotokopiranih papira, videozapisa ili svjedočanstava. Štoviše: hrvatski i srpski sudionici sastanka (više političkih dužnosnika), koji su u međuvremenu došli u sukob s Tudjmanom ili Miloševićem (Bilandžić, Šarinić, Jović), a kojima bi bilo u interesu da optuže svoje bivše nadređene, te da im na taj način “uvale” glavni “grijeh” za podjelu Bosne i Hercegovine – svi su zanijekali da je došlo do bilo kakvoga političkoga dogovora o Bosni i Hercegovini.

         Kod ovih navoda treba dodati da se nijedan navod nije iznio argumentovano, te u tom smislu je dovoljno ovo pobiti navodima jednog od brojnih autora koji su ovaj događaj navodili i opisivali. Stjepan Mesić [17] predsjednik vlade Republike Hrvatske i potpredsjednik u Predstavništvu SFRJ, u dijelu ''Opsesije o podjeli BiH'', navodi ''Tuđmanovu naivnost i strastvenu želju za proširenjem te podjeli BiH po srpsko – hrvatskom šavu, a dogovori su obavljeni u Karađorđevu i Tikvešu, gdje ga je Milošević uvjerio o prepuštanju BiH u banovinskim granicama iz 1939. i dodao prostor Turske Hrvatske: Cazin, Velika Kladuša i Bihać.''[18]

 

         Nakon ovih, navedeni su i oficijelni stavovi o bosanskom jeziku o kome se kaže da je to u stvari bošnjački jezik, pa bi prema ''stvarnosti'' bio:  Tako je jezik Bošnjaka nazvan ne po naciji (kao što je slučaj s hrvatskim, srpskim, francuskim ili ruskim), nego po zemlji (tako bi mogao postojati švicarski ili belgijski)- što je više nego vidljiva nakana da se još nedovoljno standardizirani jezik jedne od triju nacija koje žive u Bosni i Hercegovini pokuša nametnuti kao zemaljski ili državni jezik za cijelu BiH.[19]

 

         Pored brojnih pravopisa[20] i autora nije potrebno posebno komentarisati navedeni tekst, ali potrebo je osvrnuti se na navod da je to bošnjački jezik. U svom tekstu o razvoju bosanskog jezika prof. dr. Naila Valjevac je dala posebno objašnjenja zašto je to bosanski a ne bošnjački jezik. Taj pojam bošnjački bi se, po logici, mogao vezati za termin Bošnjak koji se  u Bosni i Hercegovini ravnopravno upotrebljava od devedesetih godina, te bi i taj jezik bio star isto toliko.

 

         "Govori, da vidim, ko si!", imao je običaj reći veliki filozof Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. O bosanskom jeziku je dosta pisano i rasravljano na simpozijumima pa se nije potrebno ovdje posebno zadržavati. Dr. Smail Balić je o bosanskom jeziku rekao: ''zaista i iz jezika većinskog stanovništva Bosne i Hercegovine zrači duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore "srpski", Hrvati "hrvatski", Bošnjacima nije preostalo drugo nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrživo bi bilo da Bosna govori tek "maternjim" ili "srpsko-hrvatskim" jezikom. Opasna sintagma "srpsko-hrvatski" implicira misao da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema.''[21]

 

         U poslednje dvije teme se susreću iste  tendencije razvoja mitova o Bosni i Hercegovini. Za život u Bosni i Hercegovini se kaže ''stvarna situacija'': Bosna i Hercegovina je zemlja snažnih višestoljetnih međunacionalnih i međuvjerskih tenzija i sukoba. Kao izvorno europska kršćansko-katolička zemlja (s dijelom pravoslavnih žitelja u krajevima koji graniče sa Srbijom i Crnom Gorom) osvojena je u doba osmanske islamske ekspanzije. Tijekom osmanske vladavine, značajan dio okupirane populacije se islamizirao i stekao u očima preostaloga katoličkog, kao i domicilnoga te pridošlog kršćansko-pravoslavnog stanovništva, status koji imaju moderni kolaboracionisti. Dapače, aktivno sudjelovanje Bosanskih Muslimana u ulozi tlačitelja i vojnika na strani turskog carstva, što u teroriziranju domaćeg pučanstva, a ponekad i kao glavnine osmanskih postrojbi u 350-godišnjem ratovanju protiv hrvatskih i srpskih suvjernika i istorodnika- sve to čini samu tezu o prestabiliranoj harmoniji u Bosni i Hercegovini grotesknom glupošću.[22]

         A za mit o bosanskoj naciji se kaže: tvrdnje o tobožnjoj povijesnoj «neukorijenjenosti» hrvatstva i srpstva na tlu današnje Bosne i Hercegovine predstavljaju glavnu duševnu hranu bošnjačko-muslimanskomu šovinizmu, kao i sve nazočniju dogmu koja dominira velikim (možda i pretežitim) dijelom muslimanskoga naroda. Činjenice da povijesna istraživanja ne potkrjepljuju pridavanje bosanskomu imenu etničkih značajki (nego samo teritorijalno-političkih) ni u srednjovjekovnome razdoblju, a kamoli u doba osmanske vladavine, kao i to da su hrvatska i srpska imena i narodi trajno nazočni na području sadašnje Bosne i Hercegovine (koja je prostorno opsežnija od srednjovjekovnih Bosne i Huma)- ne znače puno novokomponiranim nacionalnim ideolozima.[23]

         Teorija koju autori nastoje ''demistificirati'' – razbiti mit o  bosanskoj naciji, koja konkretno nemože postojati jer ''nema ni osnova ni korijena'', je ova:

Starija povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u 19. stoljeću, i to najviše pod utjecajem hrvatske i srpske nacionalne propagande. Prije toga sve tri konfesije: katolička, pravoslavna i islamska imale su jedinstvenu, bošnjačku ili bosansku nacionalnu samoidentifikaciju. No, vrijeme je definitivno učinilo svoje: bosansko-hercegovački katolici i pravoslavci su se nepovratno opredijelili za hrvatsku i srpsku nacionalnu pripadnost, pa se bosanska nacija otada može vezivati jedino i isključivo za Muslimane, koji su zasluženo preuzeli tradicionalno ime “Bošnjaci”, budući da su jedino oni ostali vjerni nacionalnoj ideji Bosne kao suverene nacionalne države koja nije ni hrvatska ni srpska. Zbog svega toga, osnovano je tvrditi da su Hrvati i Srbi u BiH “proigrali” pravo na odlučivanje o sudbini Bosne i Hercegovine-budući da su se odrekli bosanskoga identiteta u korist nacionalno-političkih programa susjednih nacija, hrvatske i srpske.

        

         Ovdje je zaboravljena jedna osnovna polazišna tačka da je nacija proizvod 19. stoljeća.  Ni ovaj veliki trud koji je uložen u razbijanje mitova o Bosni nije, može se reći, bio plodan. Sasvim je jasno da ovakvim tumačenjima i nenaučnostima nema mjesta u stručnoj literaturi, ali je vrijedno ukazati na njihovu prisutnost. Za sve one koji se koriste sistemom upoznavanja prošlosti jedne države na brzim i neprovjerenim internet sajtovima bi ovaj primjer mogao koristiti.

 

         Osim navedenih, postoje stranice koje, također, mistificiraju prošlost pa se iznose teze koje nisu ni u nauci riješene. Kada je riječ o Bošnjačkoj komponenti, treba spomenuti ''historijsko pravo''[24] na upotrebu nacionalnog imena Bošnjak, koje se obično nastoji prikazati samo kao oznaka muslimanske komponente u Bosni i Hercegovini. Osim ovih, najčešće se polemiše oko procesa prelaska na islam u BiH. Kod druge teme polemika se vodi od termina da li je riječ o ''prihvatanju'', ''prelasku'', ''islamizaciji''[25] i dr.? Ovo pitanje je aktuelno i u historijskoj literaturi pa se na internetu ova shvatanja potkrijepljuju izjavama historičara koji su pisali o tom pitanju.[26] 

 

         O precesu prelaska na islam[27] od strane bošnjačkih autora na internetu  se nalaze stavovi koji se mogu prikazati u  tezama. One bi  bile slijedeće:

-bosansko-hercegovački muslimani kao dio Južnoslavenske grupe naroda su starosjedioci, autohtono stanovništvo ove zemlje i ni u kom slučaju nisu došljaci.
-bosansko-hercegovački muslimani su svojevoljno napustili Bogumilstvo, te su prešli na Islam, koji nije širen nasilnim putem već su korištene humane metode prilikom poučavanja i predstavljanja nove vjere.
-na Islam su prelazili oni ljudi koji su to htjeli.
-oni koji to nisu željeli, ostali su slobodni da propoivjedaju staru vjeru.
-na Islam se prelazilo iz dobro poznatih razloga.
-teza da su muslimani anacionalan element nema nikakve osnove i uglavnom dolazi od onih koji zagovaraju podjelu Bosne.
-teza da je broj muslimana, koji su došli u Bosnu nakon gubljenja teritorija, bio veći od onog koji je bio u Bosni nije istinita i nema historijsku osnovu. Odavde su se kasnije razvile razne teorije o tome da su bosanski muslimani Turci, Arapi te su im dodavana i pogrdna i uvredljiva imena
- teza da su muslimani manjina, u odnosu na ostale, nije istinita jer suprotno potvrđuju popisi stanovništva.

 

         U  tezama, gore navedenim, za ovu temu se  u spisku literature navodi samo ona literatura koja je  uopćeno iznijela stavove o navedenom pitanju.[28] Ovdje nije cilj utvrđivanje istinitosti o procesu islamizacije koji su iznijeli autori nego navesti prisutnost različitih stavova o jednom pitanju koje od polemike ide ka nastanku mita, jer je neminovno da više autora o jednom pitanju iznese različite stavove pozivajući se na različite izvore. Dakle, ovo bi bilo jedno od pitanja,  kojima operiše bošnjačka strana i za ove stavove bi trebalo više mjesta za prikazivanje, pa je ovdje navedena jedna stanica sa interneta. Dovoljno je pročitati gore navedene teze  i utvrditi da naučno nisu utemeljeni navodi jer, kada se kaže da su na islam prelazili oni koji su ''htjeli'' pod terminom htjeti, postoje razne opcije pa je to bilo potrebo i izložiti. Da li se sa htijenjem dolazilo do boljeg položaja u društvu? da li je supstrat preobraćenika bio oslobođen poreza? kolika je sličnost ili razlika starosjedioca iz srednjevjekovnog perioda sa novopridošlim stanovnicima i budućim vladarima Bosne? itd. Sva ta pitanja koja su preskočena potvrđuju činjenicu da se u nauci treba ići od postupnog dokazivanja a ne unaprijed pripremljene teze.

         Potreba za isticanjem pretenzija na teritoriju BiH nije izostala ni sa srpskih internet stanica. Tako se mogu naći tekstovi koje pišu arheolozi[29], historičari[30], antropolozi[31], a sve s istim pomenutim ciljem. U tekstu o bogumilima autor pobija tezu da su u Bosni postojali bogumili, ali iznosi dalje takve nebuloze da se nije potrebno posebno zadržavati. Naprimjer: Mit o “bogumilima” je stvorila Austro-Ugarska, ona ga je održavala do svog raspada, a isti koncept i istu politiku, samo nešto primitivnije i agresivnije, sprovodi i bivša SFRJ u besmislenoj vještačkoj tvorevini zvanoj “SR Bosna i Hercegovina” (kada je po istom receptu izmišljena i “muslimanska” nacija).

Od prvih pomena u izvorima do pada pod Turke krajem XV vijeka (a i mnogo kasnije, dok islamizacija nije uzela jačeg maha), Bosna je bila čisto srpska i pravoslavna država. Bila je toliko izazivački pravoslavna na vratima Zapada, da je protiv nje vođeno više krstaških ratova, u kojima su daleki preci današnjih krvoloka, kao ugarske sluge, činili nad bosanskim Srbima iste onakve zločine kakve njihovi potomci čine danas.

         Ogromna većina grobalja pod stećcima je orijentisana pravoslavno (istok-zapad, sa glavom na zapadu). Ogromna većina stećaka je smještena pored pravoslavnih crkava (uključujući ruševine i crkve koje su kasnije preoteli rimokatolici). Stećci su karakteristika srpskog dinarskog prostora.

            Sve vijesti o Bosni turskog perioda govore o pravoslavnim Srbima. Ne postoji nikakav dokaz (a takav događaj bi morao ostaviti traga) o masovnom prelaženju velikog broja ljudi u islam za kratko vrijeme.

            Šira javnost je donekle upoznata sa čitavom prevarom tek poslije raspada SFRJ, ponovnim štampanjem knjige dr. Vasa Glušca “Istina o bogomilima” (prvo izdanje Beograd 1941., dovršeno 1945.) u izdanju Književnih novina iz Beograda 1992.

 

         U svojim navodima autor nije išao dalje od nacionalno postavljene teze o stanovništvu Bosne kao pravoslavnom-srpkom. Ovim navodima se može vidjeti da nauka navedene provenijencije nije posebno promijenila svoj smjer od starih uputa i smjernica Garašanina u Narčetaniju, Projekta Stevana Moljevića, do modernog doba i Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti. Stvarajući jake mitove o pravu nad Bosnom za određenu grupu srpskih autora, potvrđena je činjenica da je ovaj narod ljubitelj mitova i da demistificiranje nije potrebno kada je i stvarnost za njih mit.[32]

Zaključna razmatranja

 

         Mit i njegova pojava kod svih naroda nema isti značaj. Karakteristika Bosne i Hercegovine je obilje mitova i bogastvo razlika za mnoštvo mitova. Različitost u Bosni i Hercegovini, često spominjana multietičnost, multikonfensionalnost, multikulturalnost, bi proizvela zaključak da su različitosti toliko jake da će ipak biti iznad suživota više naroda u jednoj državi. Svi napori se mogu istaknuti u jednom: za one koji žele zajednicu sa svim njenim prisutnim karakteristikama uvijek postoje opcije.

 

         Ovaj rad nije, u srži, sastavljen na obimu historijskih argumenata, izvora ili historijske literature, jer mu ni tema nije pogodna za to. Cilj je da se na ovaj način pruži uvid javnosti da podjele nisu same nastale i neće ni same nestati. Mitizirati historiju znači i dalje stvarati zidove koji će dijeliti narod danas kada postoje mnogo značajniji izazovi za društvo Bosne i Hercegovine.

 

         Tema je bila da se prikaže postojanje mitova i na jednom novom izvoru informacija - internetu. Sve rečeno nikako ne znači da se na ovom elektronskom mediju nalaze samo navedeni stavovi. Puno više je pozitivnih, naučno argumetovanih, nego mitiziranih činjenica. Najznačajniji i pouzdaniji uvid daju naučne institucije koje, također, imaju svoje stranice. Pošto se u radu nije zalazilo u pojavu podataka koji stoje kao relevantni, ovdje nisu ni navođeni.

 

Pronaći ove stavove, od kojih je samo jedan dio naveden, (str.12) koji su u radu izloženi, prije svega zahtijeva veliku upornost, pregledanje i upoređivanje tekstova, intervijua, članaka i cijelih knjiga koje su na ovaj način bile dostupne. Koliko će ovaj rad moći da zadovolji ponuđenim ostaje da se dalje vidi, koriguje i nadopuni konkretnijim i novijim podacima. Potpune teme sa završenim odgovorom na zadano pitanje  ne postoje pa se vjerovatno i ovaj rad može još više nadograditi.

 

        

 

 

        

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura :

 

1.    Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu. Sarajevo, 2002.

 

2.    Historiografija u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2003. Sarajevo, 2003.

 

3.    Grupa autora, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. Zagreb –Sarajevo, 1999.

 

4.    Noel malcolm, Povijest Bosne. Kratak pregled. Zagreb-Sarajevo, 1995.

 

5.    Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila. Tuzla, 2002.

Intenet:

1. http://www.iis.unsa.ba/

 

2. http://www.patriotmagazin.com/media/015.htm

 

3. www.vreme.com.

 

4. www.aimpress.ch/indeks.htm

 

5. http://www.feral.hr/old/1999/736/index.html

 

6. http://www.hercegbosna.org/ostalo/kontro/html.

 

7. http://www.bosnjaci.net/aktuelnosti.php?polje=historija

 

8. http://www.bosnjaci.net

 

9. http://www.rastko.org.yu/istorija/index.html.

 

10. http://www.stormfront.org/forum/showthread.php?t=69357.

 

11. http://main.amu.edu.pl~p/pkadan/PRIK10B1.HTM

 

12. http://www.zarez.hr

 

13. http://www.ssinf.sv.gov.yu/saveznavlada/print.php?idteksta=3424

 

14. http://www.instifdt.bg.ac.yu/ifdt/saradnici/DjuricJ/s_index?



[1] Treba napomenuti da rasprave ovakve provenijencije nisu prisutne samo i isključivo kod historičara. Jedna  od takvih rasprava je upriličena u  organizaciji Međunarodni forum ’’Bosna’’, Projekt Bosna: Istraživanja i razvoj ali svakako korisna i za historičare pod nazivom Književnost Bosne i Hercegovine između politike i ideologije. Međunarodni forum »Bosna« podupire ukupno 14 projekata na teme kojima preispituje uzroke podjela u BiH, uzroke i podijeljenosti intelektualne zajednice BiH i mogućnosti zajedničkog rada na projektima, kao i teme koje snaže povjerenje u BiH.

[2] Za cijelo XX stoljeće može se tvrditi da je stoljeće svestranog i ubrzanog razvoja komunikacijskih tehnologija. Njegov kraj je u znaku tehnološkog buma: kompijuter, mobilna telefonija, optički kabal i osobito INTERNET. To je komunikacijska mreža koja posredstvom kompijutera povezuje cijeli svijet. Mogućnosti i implikacije tog medija nisu još sagledane.

[3] Ilijas Hadžibegović, Historijski časopisi u Bosni i Hrecegovini od 1995 do 2000. godine.  Naučni skup : Historiografija u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2003. godine., Sarajevo, 2003.

[4] Definicije mita mogu se naći od rječnika pa do slobodnih tumačenja autora, pa i na internetu. Definicija, kojom je objašnjeno opšte značenje mita nalazi se na stranici Srpke politike, Patriot, Republika Srpska. Mada su autori u samom tekstu formirali nove mitove, o čemu će kasnije više biti rečeno, Mićo Carević i Milan Stanić kažu:  ''Prema modifikovanoj definiciji, mit je primitivno, fantastično doživljavanje i tumačenje pogleda na svijet i konkretne društvene odnose. On je pokušaj objašnjenja pojava i događaja na subjektivan, idealistički način. Mitovi se javljaju na niskom stepenu društvene svijesti čovjeka, odražavajući bespomoćnost čovjeka pred prirodnim i društvenim silama.'' http://www.patriotmagazin.com/media/015.htm

[5] Ovdje treba istaknuti, između ostalih, rad Srećka M. Džaje, Bosanska povijesna stvarnosti i njeni mitološki odrazi, i rad Jon Kværne, Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih mitova, u Zborniku  Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo 2002. Ovim radovima se ukazalo naprisutnost mitoloških koncepcija kod srpskih, odnosno hrvatskih historičara, te pokušaj odgovora na te koncepcije od strane bošnjačkih historičara, njihovih, smjerova i u tim nastojanjima zastranjivanju i podlijeganju drugim uticajima. Cijeli sadržaj Zbornika se može naći i na internet stranici Instituta za istoriju u Sarajevu: http://www.iis.unsa.ba/     

[6] Autor poznate i puno polemisane Historije Bošnjaka Mustafa Imamović je na pitanje da li je njegova knjiga stvorila mit o Bošnjacima konkretno odgovorio:''Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to veliki kompliment''. Dani, 195. 02.03. 2001.

[7] Robert Stradling, Kako predavati historiju Evrope 20.vijeka u dvanaestom poglavlju ’’ Korištenje novih tehnologija : Historija i internet ’’ iznosi način koji je pristupačan ne samo u nastavi nego i za širu upotrebu od pretraživača pa do potencijalnih problema u korištenju interneta.

[8] Marija Todorova  u svojoj knjizi Imaginarni Balkan kada govori o pojmu ’’Balkan’’ i ’’balkanizacija’’ kaže: ’’A ipak zamišljen kao Drugi, Balkan je s vremenom postao objektom brojnih eksternaliziranih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija te je poslužio kao odlagalište svih onih negativnih karakteristika u suprotnosti s kojima je pozitivan i krajnje samozadovoljan evropski i evropski image izgrađen’’  ’’Balkanizacija’’ ne označava samo parcijalizaciju većih i održivih političkih jedinica, već je postao sinonim za nazadovanje prema plemenskom primitivizmu i barbarskom.’’

[9] http:// www.vreme.com. , www.aimpress.ch/indeks.htm 

[10] Tu treba pomenuti autore iz Srbije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine . Postoje pojedine stranice koje ukazuju na stvaranje mitova u njihovim zemljama , sa različitim motivima i ciljevima što će se vidjeti u daljem tekstu.

[11] Potkraj februara 2001. godine je održan skup u Budvi na temu Nacionalni mitovi i obrazovanje . Na skupu predavanje su održali trojica profesora: Ivan Čolović, Dubravko Lovrenović i Milan Popović, a skup je upriličen za novinarsko društvo. Radovi napisani nakon skupa su dostupni na internetu: http://www.aimpress.ch/indeks.htm

[12]Željko Ivanković, Mitologizacija političkog prostora ili politička mitologizacija prostora, http://www.aimpress.ch/indeks.htm

[13] Isto.

[14] Ivo Žanić, Povijest na predziđu, http://www.feral.hr/old/1999/736/index.html, Ivo Žanić, samostalni pisac i istraživač, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je u odnosu političke komunikacije i tradicijske kulture. Za zbornik Der Jugoslawien-Kreig.Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen (Wiesbaden 1999.) napisao sintetske prikaze hrvatskih i bošnjačkih političkih mitova.

[15]O povijesti Bosne iz ovog ugla se može naći na internet stranicihttp://www.hercegbosna.org/ostalo/kontro/html.   

[16] http://www.hercegbosna.org/ostalo/kontro/html.

[17] Grupa autora, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995.Iz navedenog djela: Stjepan Mesić, Rat u Hrvatskoj. Put u rat. Zagreb-Sarajevo 1999.

[18] Isto , str. 35. Autor dalje navodi i Tuđmanovo oslanjanje prije početka rata na dogovor iz Karađorđeva.

[19] Navedena internet stranica.

[20] Senahid Halilović, Bosanski jezik, Isti, Pravopis bosanskog jezika , Posebno treba pomenuti  članke rasprave i i radove prof. Hanke Vajzović i prof. Naile Hebib-Valjevac.

[21] Smil Balić, Nerazumjevanje Bošnjaka i njihov jezik, http://www.bosnjaci.net/aktuelnosti.php?polje=historija 

[22] Navedena internet starnica: http://www.hercegbosna.org/ostalo/kontro/html.

[23] Isto

[24] Argumenti za ove tvrdnje su prisutn na internet stranici, http://www.bosnjaci.net

[25] Čak su i inozemni autori o ovom pitanju iznijeli svoje stavova i smatrali da je oko njega nastalo mnogo mitova. Noel Malcolm u Povijesti Bosne kaže da je ’’Islamizacija velikog dijela pučanstva pod turskom vlašću ostaje najizrazitija i najvažnija značajka novije povijesti Bosne. O tome kako i zašto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Str. 71.

[26] Jedno od takvih djela je djelo historičara-medijaveliste Saliha Jalimama.U svojoj knjizi Historija bosanski bogomila prof. Salih Jalimam polazeći od teze da su u Bosni u srednjem vijeku prisutni bogomili navodi, između ostalih tvrdnji, da je postojala asimilacija od bogomila ’’dobrih Bošnjana’’ do prihvatanja islama od strane istih, da je proces tekao nenasilno i da se potvrda o postojanju bogomila krije i u činjenici da je u Bosni bilo ljudi koji su nakon bogomilstva prihvatili islam kao što je Ajvaz-dedo za koga je ’’hisorijski utvrđeno da je bio bogomil’’ Nav. dje. tr 187,189. Ovakve su tvrdnje prisutne i na bošnjačkim internet stranicama.

[27] http://www.bosnjaci.net

[28] Uglavnom je to pozivanje na Mustafu Imamovića, Historija Bošnjaka, Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine. Kod Handžića treba reći da su njegovi pogledi o ovom pitanju napisani 1940. i da je nakon njega izašlo više historiografskih djela koja govore o ovom pitanju.  Novija shvatanja je iznio Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana. Sarajevo 1990., Nedim Filopović, Napomene o Islamizaciji u Bosni i Hercegovini u 15. st. ,Godišnjak ANU BiH, sv. 7. 1970.

[29] Đorđe Ćapin, Mit o bogumilima. Rad je objavljen i u časopisuPogledi br.179. Kragujevac . Ovdje je korišten sa internet sranice: http://www.rastko.org.yu/istorija/index.html.   

[30] Na navedenoj stranici je prisutna i knjiga Vladimira Ćorovića, Istorija srpskog naroda  I-III, za koju modelatori ove stranice kažu da knjiga otkriva pravu istinu o srpskom narodu .

[31] Na istoj stranici se nalazi i dio tekstova Jovana Cvijića, u kojima se govori o Iseljavanju muhamedanaca iz Bosne i Hercegovine.

[32] Često se navode stavovi na srpskim sranicama poput: ''Mitove ne stvaramo mi, oni nisu stvar trenutka, niti je neko rešio da ih osmisli. Mitovi stvaraju nas, oni su izraz onog nesvesnog, kolektivnog bića naroda, baština celog ljudskog roda bez obzira na nacionalne, geografske, verske ili druge razlike - objašnjava Velimir Popović, psihijatar.’’ http://www.stormfront.org/forum/showthread.php?t=69357.