RAZMATRANJA O PROBLEMATICI DRŽAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE[1] S OSVRTOM NA MIT O JASENOVCU

Ivana Škiljan

 

Svaka kulturna cjelina (kulturni tip), koliko god bila složen i promjenjiv organizam čije je dijelove teško definirati, ima svoju kulturnu okosnicu čiju osnovu[2] čine svjetonazor (koji kulturnoj cjelini daje smisao u organizaciji svijeta i zadaću organizacije kulture glede njezine prilagodbe fizičkoj sredini[3])  i vrednote (koje imaju zadaću unutrašnje organizacije kulture na osnovu kojih se oblikuju pravila ponašanja[4]). Iako ćemo svjetonazor naći u mitologijama pojedinih kultura valja ga razlikovati od mitologije[5] koja ima ulogu simboličkog predstavljana realnosti i presudna je za održavanje svake kulturne zajednice kojoj osigurava čvrsto vezanje pripadnika uz svoju kulturu[6]. Osnovni društveni karakter mita neprijeporan je[7] pa su se tako usporedno s razvojem društava od «primitivnih» do suvremenih nacionalnih, karakter i uloga mita razvijali i mijenjali, i uz stare poprimali neke nove značajke. Nacija kao imaginarna zajednica potiče nastanak mitova koji su satkani u nesvjesno svake nacije i predodžbe koje ta nacija ima o sebi. U tom smislu je među brojnim vrstama i klasifikacijama mitova potrebno upozoriti na  J. Armstrongove »mitologije opstanka i identiteta«, nastale konstrukcijom i fuzijom raznih mitova tijekom stoljeća, koje on naziva »motornom snagom« dugovječnih etničkih zajednica poput Židova, Hindusa, Armenaca ... ali i nešto mlađih naroda poput južnoslavenskih[8]. Ako se krene prosvjetiteljskim pristupom, potrebno je te historijske mitove razotkriti i osloboditi one koji su tim mitovima zavedeni, odnosno ako historijskim mitovima pristupimo funkcionalistički potrebno je istraživati društvenu funkciju koje mitovi obavljaju, a ne njihovu istinitost[9], što znači da takvi mitovi ne moraju biti nešto neprirodno i nužno zlo, već naprotiv, često su sastavni dio mehanizma funkcioniranja pojedinog društva. Međutim, ako mitovi postanu oružje u širenju mržnje[10] oni postaju opasni.

Uz svu težinu ljudskih žrtava koje su vezane uz koncentracijski logor Jasenovac (a možda upravo zato), problematika Jasenovca u znanstvenoj i popularnoj literaturi, svakodnevnici, politici itd. predstavlja reprezentativni primjer mita (time se ne misli da je samo postojanje logora mit iako neki autori čak i to tvrde kada je riječ o Jasenovcu kao logoru smrti[11]).

Prema tome, očito ja da se podaci o Jasenovcu u literaturi kreću iz krajnosti u krajnost. Spomenute krajnosti najčešće su vezane uz pitanje karaktera logora Jasenovac, uz pitanje broja žrtava, te pitanja mogućeg postojanja logora nakon 3. svibnja 1945., dakle tzv. komunističkog logora. Četvrta točka u kratkoj analizi Jasenovca u historiografiji vezana je uz problematiku Bleiburga kao tragedije koja se često navodi kao protuteža Jasenovcu (a zanimljivo i u slučaju Bleiburga isto su prisutna pretjerivanja s brojem žrtava[12]).

Što se tiče broja žrtava, očito je da razni autori[13] nude razne podatke. Broj poginulih u Jasenovcu postao je takva opsesija da se je polemika oko cjelokupnog broja žrtava Drugog svjetskog rata na kraju svela na polemiku oko žrtava logora Jasenovac[14]. Međutim, s vremenom su brojke same po sebi postajale sve manje važne. Postalo je očito da je Jasenovac mit i to da: »Jasenovac dakle nije postao mitom zbog diskutabilnog broja žrtava oko kojih se svađaju srpski i hrvatski povjesničari i istoričari, nego prije svega zbog interpretacije i manipulacije glede uzroka i motiva ustaških zločina;...«[15], odnosno forsirale su se samo srpske žrtve a kao razlog njihova stradavanja isticala se pravoslavna vjeroispovijest i katolicizam kao glavni inspirator plana uništenja srpskog naroda i pravoslavlja, dok se uloga  NOP-a i žrtava komunista zanemarivala, kao i opće prilike u nacističkoj Europi u Drugom svjetskom ratu[16].

Kada su određeni hrvatski autori[17] napokon raskrinkali laži i zle namjere, kako ga je nazvao Josip Pečarić,  Srpskog mita o Jasenovcu[18] i zaključili su : »Iako još nedostaje istraživačkih radova koji bi dokumentirano i analitički istražili te detaljnije rasvijetlili povezanost dugoročnih političkih predviđanja u srbijanskom i jugoslavenskom vrhu s izgradnjom mita o genocidnosti Hrvata i hrvatske države – u svrhu lakšeg pasiviziranja Hrvata i dijela hrvatskog republičkog čelništva – promatranjem događanja koja su se odvijala, dedukcijom se nedvojbeno može zaključiti kako postoji velika sukladnost između rasta krize u bivšoj Jugoslaviji i općeg forsiranja mita o genocidu kojeg su Hrvati i hrvatska država navodno izvršili nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.«[19]

Ali već i na primjeru ovog djela čitatelj će naići na retke poput: »od nastanka prve Jugoslavije ključno pitanje srbijanske kraljevske dinastije … na koji način podređenom položaju zadržati hrvatsku naciju …Ta su se nastojanja kretala u različitim smjerovima; dogovaranje sa Stjepanom Radićem, atentat na hrvatske predstavnike u Skupštini, Šestojanuarska diktatura, Sporazum Cvetković-Maček …«  ili  »Komunistička se Jugoslavija  – nakon poratnih masovnih ubojstava i progona pripadnika vojske i strukture vlasti NDH, te članova njihovih obitelji; zatim sudjelovanja djela hrvatske nacije na partizanskoj strani – naizgled nalazila u boljem položaju u odnosu na ‘hrvatsko pitanje’. No zbog zadržavanja načelno istih, starojugoslavenskih, međunacionalnih (i drugih) odnosa na gotovo svim razinama – pa tako i odnosa moći u strukturi vlasti – postupno se stvaralo  nezadovoljstvo i  među Hrvatima koji su u ratu bili na partizanskoj strani, pa čak i kod onih koji su participirali u novoj vlasti. Kako bi se naznačilo do kuda je, već u ranim poratnim godinama, dosezalo nezadovoljstvo situacijom u Jugoslaviji, u ovome je razmatranju dovoljno podsjetiti na ‘slučaj Hebrang’.«[20].  Ako se osvrnemo na ovu posljednju konstataciju vezanu uz »slučaj Hebrang« očito je da pojedini znanstvenici zbog neprijateljstva prema mitu kojeg pokušavaju uništiti, ne samo da stvaraju antimit – vlastitu apsolutnu istinu koja bi trebala zamijeniti stara i nevaljala tumačenja[21], već stvaraju i nove mitove. Prema tome, historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji države kako ih glorificirali, već i oni koji ih ruše, s ciljem da ih ocrne i deskreditiraju[22]. Mit hrani svoj kontramit i obrnuto. I tako danas imamo državotvorne »mitologije« Srbije i Hrvatske[23]; Jasenovački mit, mit o kardinalu-mučeniku Alojziju Stepincu, Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (ili Mit od stoljeća sedmog), Mitovi Stare Srbije, i nešto noviji: Mit o srpskoj agresiji (domovinski rat) i srpski mitovi o Vjerskim ratovima na Balkanu ili Građanskom ratu u Jugoslaviji[24]. Treba li ovim primjerima pristupiti funkcionalistički? Dakako da ne, jer društvo koje nije kadro odnositi se prema mitovima o svome identitetu koje je samo isplelo sa izvjesnim stupnjem ironije i distance neće tako lako nikakvi politički i etnički poduzetnici mobilizirati u agresivne svrhe[25]. Prema tome, iako »Od svih fenomena ljudske kulture, mit i religija najupornije odolijevaju logičkoj analizi«[26] uloga je znanstvenika razotkrivanje smisla mita, razvijanje kritičke svijesti i shvaćanja o relativnosti povijesne »istine« kod javnosti[27].  Budući da je s mržnjom govoriti o mržnji također mržnja i širenje mržnje[28], i oni koji povijest pišu i oni koji o njoj čitaju moraju »imati stalno na umu da je historija konstrukcija (a ne rekonstrukcija) povijesti«[29].

 



[1] Termin preuzet iz: Vjekoslav Perica, Uloga crkve u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003.

[2] E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1978., str. 82.

[3] E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1978., str. 72.

[4] E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1978., str. 76.

[5] E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1978., str. 76.

[6] E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1978., str. 115-118.

[7] E. Cassirer, Ogledi o čovjeku. Uvod u filozofiju ljudske kulture, Zagreb, 1978. str. 100.

[8] J.A. Armstrong, Nations Before Nacionalism, Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1982. str.

[9] Pǻl Kostø, Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima, u: Historijski mitovi na Balkanu, ,Sarajevo, 2003, str. 33.

[10] Razgovor o govoru mržnje, Zagreb, 2001.

[11] M. Ivezić, Jasenovac: brojke, Zagreb, 2003.

[12] V. Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992.

[13] M. Bulajić, Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit? Hrvatski ustaški logori genocida nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, Beograd, 1999., V. Dedijer, A. Miletić, Protiv zabrana i tabua, Sarajevo, 1991., B. Kočović, Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo, 1990., V. Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992., itd.

[14] J. Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998.

[15]: V. Perica, Uloga crkve u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, iz: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2004, str. 212.

[16] V. Perica, Uloga crkve u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, iz: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2004, str. 212.

[17] Prema J. Jurčeviću,, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998, str. 167, bilješka br. 443 to su  V. Bogdanov, B. Bušić, F. Tuđman, Lj. Boban  itd.

[18] J.  Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu, Zagreb, 1998.

[19] J. Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998., str. 164.

[20]J. Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998., str. 162-163.

[21] N. Budak, Povijest i mit, u: Lettreinternationale  br.7, 1997, str.45-48.

[22] Pǻl Kostø, Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima, u: Historijski mitovi na Balkanu, ,Sarajevo, 2003, str. 32.

[23] V. Perica, Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003, str. 204.

[24] V. Perica, Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003, str. 204.

[25] Pǻl Kostø, Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima, u: Historijski mitovi na Balkanu, ,Sarajevo, 2003, str. 34.

[26] E. Cassirer, Ogledi o čovjeku. Uvod u filozofiju ljudske kulture, Zagreb, 1978. str. 109.

[27] N. Budak, Povijest i mit, u: Lettreinternationale  br.7, 1997, str.46.

[28] M. Jakovljević u: Razgovor o govoru mržnje, Zagreb, 2001, str. 24.

[29] N. Budak, Povijest i mit, u: Lettreinternationale  br.7, 1997, str.47.