Ljubomir Mikuš

Zagreb

 

KRATKI PRIKAZ MEĐURATNOG RAZDOBLJA (1918.-1941.) U HRVATSKOJ POVIJESTI U UDŽBENICIMA OD 1977. DO 2002.

S namjerom da ukratko prikažem razlike u ocjenama povijesnih događaja u međuratnom razdoblju, uzeo sam udžbenike povijesti za osmi razred osnovne škole iz različitih - nazovimo ih tako – "epoha": od 1977. i bivše SFRJ do Republike Hrvatske, odnosno današnjih dana. Smatrao sam zanimljivim obraditi i dva udžbenika istog autora u različitim izdanjima i pokušati pronaći eventualne promjene u "razmišljanjima". Stoga sam uzeo udžbenik Ive Perića iz 1993. (II izdanje) i 1996. (I izdanje, no drugi nakladnik).

Naposljetku sam odlučio obraditi još dva udžbenika iz "posttuđmanovske ere". Radi se o udžbeniku Snježane Koren iz 2000. i trećem izdanju udžbenika Vesne Đurić iz 2002.

1. I. Jelić, R. Vukadinović, D. Bilandžić, "Narodi u prostoru i vremenu", ŠK, Zagreb 1977.

Unitaristički režim SFRJ nudio je jednu viziju povijesti s težištem na sukobu klasa i usponu radnika i seljaka, koji će ostvariti "pravednu" – federativnu - Jugoslaviju. Sadržaj nastavne jedinice zauzima 25 stranica. O jednodimenzionalnosti prikazivanja povijesne zbilje najbolje svjedoči činjenica da od dvadeset i šest podnaslova čak deset otpada na djelatnost KPJ, što je uistinu mnogo ako se uzme u obzir da se radi o organizaciji koja je najveći dio međuratnih godina provela u ilegali, a punu afirmaciju doživjela tek u ratu i poslije njega.

Međuratna Jugoslavija je ocijenjena kao centralistički uređena monarhija koja je "osiguravala prevlast velikosrpske buržoazije". To je bila "država neravnopravnih naroda i narodnosti". Te formulacije su učenike učile o vrlo negativnom razdoblju koje je prethodilo "bratstvu i jedinstvu" koje je uspostavljeno nakon rata. Radi se o otvoreno jednodimenzionalnom pristupu, koji doduše nimalo ne začuđuje jer je to, na kraju krajeva, bio i temelj političkoga, društvenoga i kulturnoga života.

Ubrzo nakon osnivanja te tipične klasne tvorevine ukazalo se svjetlo na kraju tunela: KPJ i glavni lučonoša Josip Broz Tito. Glavna misao vodilja udžbenika je nastanak antifašističkog pokreta, njegova pobjeda te izgradnja pravedne Jugoslavije.

San o ravnopravnoj federativnoj zajednici "Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana" se rasplinuo kada je velikosrpska buržoazija nametnula model po kojem u novoj državi živi samo jedan narod s tri imena – srpskim, hrvatskim i slovenskim. Primjetne su aluzije na buduće uređenje SFRJ.

Vidovdanskim ustavom (1921.) učvršćen je položaj velikosrpske buržoazije. Privilegiranje srpskih poduzeća rezultiralo je njihovim bogaćenjem "na račun ostalih buržoazija". No, autori udžbenika misle na budućnost i stavljaju ogradu kako učenici ne bi pomislili da se radilo o interesima srpskog naroda u cjelini, što bi bilo u suprotnosti s "bratstvom i jedinstvom". Radilo se samo o politici "velikosrpske buržoazije", dok se "srpski narod osjećao potlačenim kao i ostali narodi i narodnosti".

Stjepan Radić se u ovom prikazu "utopio" u borbi buržoazije za vlast 1925. kada je priznao poredak protiv kojeg se borio od nastanka države. Učenicima je sigurno u pamćenju ostala slika jednog čovjeka koji je mogao postati narodni vođa da nije skrenuo s pravog puta.

Seljačko-demokratska koalicija (SDK) predstavlja "povezivanje proturežimske hrvatske i srpske buržoazije u Hrvatskoj".[1]

Reakciji na atentat u Skupštini posvećeno je par šturih redaka o demonstracijama, čija se organizacija pripisuje partiji i Josipu Brozu.

Ustaška organizacija prikazana je tako da učenicima ne ostavlja mjesta sumnji da se radilo o fašističkoj organizaciji koja je težila "čistoj" Hrvatskoj, "očišćenoj" od svih koji nisu "pravi" Hrvati.

Sporazum Cvetković-Maček također je prikazan negativnim tonovima kao kompromis između srpske i hrvatske buržoazije (Mačekov HSS predstavnik je hrvatske buržoazije, a ne seljaštva). Nadalje, vlada Cvetković-Maček bila je reakcionarna, što potvrđuje otvaranje koncentracionih logora u Bileći i Lepoglavi.

2. R. Lovrenčić, I. Jelić, R. Vukadinović, D. Bilandžić, "Čovjek u svom vremenu 4", ŠK, Zagreb 1991.

Taj udžbenik je izašao u vrijeme kada SFRJ više nije postojala, a nova država Republika Hrvatska još nije dobila međunarodno priznanje. On je rezultat turbulentnih vremena i opće nesigurnosti. Stoga predstavlja svojevrstan kompromis između "starog" i "novog" doba. Nastavna jedinica "Jugoslavija i Hrvatska između dva rata" zauzima samo dvadeset i jednu stranicu. Školstvo se u to ratno vrijeme zasigurno nije ubrajalo u primarne interese države koja se bori za opstanak.

U udžbeniku su uglavnom ostale na snazi formulacije iz već analiziranog udžbenika iz 1977. No, odmah se može primjetiti izostanak ogromnog dijela teksta o djelatnosti KPJ. Nije joj posvećen niti jedan od šesnaest podnaslova. Štoviše, spominje se tek u par rečenica i to izrazito neutralno u odnosu na udžbenik iz 1977.

Rječnik nije ideološki obojen. Riječi poput "buržoazija" i "klasa" ne mogu se pronaći u udžbeniku.

Radić je dobio više prostora. Popuštanje režimu 1925. prikazano je kao političko taktiziranje.

U prikazu događaja u Skupštini prisutni su sentimenti: "Zločin u Skupštini izazvao je veliko ogorčenje hrvatskog naroda i svih naprednih snaga u zemlji i svijetu".[2]

Ne spominje se organizacija demonstracija.

Ustaše su ocijenjene negativno. One su "prije svega sijale mržnju protiv srpskog naroda".[3]

Međutim, vidljiva je promjena u priakzu Sporazuma Cvetković-Maček koji više nije dogovor buržoazija već "važan korak u nastojanjima vodstva HSS-a da se riješi hrvatsko pitanje".[4]

Može se zaključiti da je u udžbeniku Lovrenčić, Jelić... manje crno-bijelih događaja i aktera. Primjerice, učenici nisu morali generala Simovića doživjeti kao još jednog eksponenta sveprisutne buržoazije, već prije kao osobu koja jednostavno nije imala vremena promijeniti odnose u državi jer je rat zakucao na vrata.

Tekst je puno jednostavniji nego 1977., bez apsolutno nepotrebnih demagoških izraza, koji su u učenika mogli stvoriti samo naviku papagajskog ponavljanja.

3. Ivo Perić, "Povijest za VIII. razred osnovne škole, II izdanje, ŠK, Zagreb 1993.

Udžbenik Ive Perića također je vjerna slika vremena u kojem je nastao, a to je prije svega vrijeme visokih strasti uslijed rata u kojemu se nametala jedna nacionalistička, isključiva povijest. Autor je imao monopol na izdavanje udžbenika za osmi razred sve do 1996. kada se počinju objavljivati usporedni udžbenici i kada nastaje vrijeme pluralizma udžbenika.

Danas devedesete godine običavamo nazivati "tuđmanovskom erom", tako da sam, uzimajući ovaj udžbenik za analizu, mogao očekivati formulacije nacionalne isključivosti i čak revidiranje nekih povijesnih ocjena. Nisam se prevario.

Nastavna jedinica narasla je na 46 stranica i svojom opširnošću na mahove zastrašuje i odralog čovjeka, a kamoli dijete. Korištene su "teške riječi"-nemoguće je da učenici tog uzrasta proniknu u sve tajne političkog života te da vladaju izrazima kao što su kvalificirana većina, ustavotvorna skupština, centralizam, hegemonizam, itd. I pored rječnika na kraju udžbenika, mislim da je suvišno učenike osnovne škole time opterećivati.

Prisutna je otvorena protusrpska orijentacija. Dobiva se dojam da je stil isti kao u udžbeniku iz 1977., no više se ne radi o komunističkoj nego hrvatskoj isključivosti. Sadržaj ponovno poprima crno-bijele konotacije. Primjerice, Pribićevića na političko djelovanje gone častohlepne osobne ambicije.

Izbor riječi pojačava dramatičnost udžbenika. O tome dovoljno govori podnaslov "Odaslanstvo, 'Naputak' i način utapanja Hrvatske u Kraljevstvo SHS"[5] (kurziv-Mikuš).

Klice mržnje kod učenika mogu zasijati i stavovi prema drugim narodima, npr. talijanskom:"Dovoljno je bilo da netko od Hrvata na javnom mjestu govori svojim nacionalnim jezikom ili da pjeva svoje nacionalne pjesme pa da bude izložen najokrutnijem fizičkom zlostavljanju".[6]

Nabrajanje hrvatskih međuratnih stranaka s programima i vodećim ličnostima bilo bi dovoljno i studentima povijesti za prolaz na ispitu iz tog razdoblja.

Autor opravdava radikalnu promjenu Radićeve politike 1925. obrazlažući čin priznavanja Ustava i države kao "nužan politički zaokret" nakon što je Zakon o zaštiti države primjenjen na HRSS.

Istaknuta je mučenička patnja hrvatskog naroda kroz povijest sve od 1102. godine. U tom svjetlu je i ustaški pokret prikazan u pozitivnom svjetlu kao organizacija koja si je za cilj postavila ostvarenje vjekovnog sna – uspostavu samostalne i nezavisne države.

4. Ivo Perić, "Povijest za VIII. razred osnovne škole", I izdanje, Alfa, Zagreb 1996.

Iako je autor promijenio nakladnika, sadržaj je ostao gotovo isti. Tekst je iz II izdanja doslovno kopiran u ovo izdanje. Doduše, sadržaj je smanjen na 38 stranica, pri čemu je izbačen dio teksta. To je jedina razlika. Ništa nova nije napisano. Počelo se voditi računa o opterećenju učenika-izostavljeni su opisi događaja po natuknicom 'Pročitajte' i većina nerazumljivih formulacija, kao što je rečenica: "Pribićević je zagovarao nacionalni unitarizam i upravni centralizam...".

Uočio sam jednu zanimljivost koja mi se nije činila kao 'rezanje suvišnog'. Naime, u izdanju iz 1996. nema opravdanja Radićevog popuštanja režimu 1925. Možda se u tome može vidjeti isječak politike iz "tuđmanovske ere", kada je pošto-poto trebalo minorizirati ostale stranke, a naročito one s dugom tradicijom.

5. Snježana Koren, "Udžbenik za osmi razred osnovne škole", Profil, Zagreb 2000.

Udžbenik je moderan u odnosu na prethodne udžbenike i svojim grafičkim i didaktičkim rješenjima ulijeva nadu da dolaze bolje vremena prvenstveno za mlade ljude u školskim klupama.

Smatram da je ovo najrealističniji prikaz međuratnog razdoblja u kojemu je jasna tendencija da učenik od objekta postaje subjekt nastavnog procesa. Udžbenik potiče na razmišljanje o povijesnim događajima. Autorica prezentira građu jezikom prikladnim za jednostavno razumijevanje. Najveće pohvale zaslužuje ideološka neoprijedeljenost, naravno do granice zdravog patriotskog izražaja. Učeniku nisu servirane činjenice oslikane pozitivno ili negativno već opcije koje ga potiču na razmišljanje i sagledavanje problema sa različitih strana. Dok je Perić naglašavao radićeve sumnje oko ulaska u Kraljevstvo SHS, Koren iznosi razmišljanja samih aktera – ono dalmatinskog političara Josipa Smodlake, koji se zalagao za brzo ujedinjenje uslijed bojazni od talijanske aneksije Dalmacije, te ono Josipa Radića, koji je pozivao na oprez. Učenici su potaknuti na diskusiju o tome čije mišljenje smatraju ispravnijim s obzirom na tadašnje prilike.

Radić od legendarne ličnosti postaje običan čovjek s vrlinama i manama, no njegaova uloga najdominantnijeg hrvatskog političara ostaje neupitna.

Autorica se pozabavila i stvaranjem ustaškog pokreta. Uspjela se distancirati od davanja bilo kakvih ocjena. Međutim, u kratkoj Pavelićevoj biografiji spominje uspostavu totalitarnog sustava pod njegovim vodstvom.

Banovina Hrvatska ocijenjena je kao odmak od centralizma, no " početak preuređenja cijele države" zaustavio je rat. To je prilično pomirljiva ocjena u usporedbi s prethodnim autorima.

To je i karakteristika cijelog udžbenika.

6. Vesna Đurić, "Udžbenik za osmi razred osnovne škole", III izdanje, Profil, Zagreb 2002.

Nažalost, pluralizam ne donosi uvijek kvalitetu. Đurić se vraća na postavke "tuđmanovske ere", pune netrpeljivosti i isključivosti.

Hrvatske muke opet dobivaju status podnaslova, a autorica se ne povodi za pluralizmom mišljenja već uskličnicima jasno učenicima daje do znanja koje je gledište ne vjerovatno nego jedino moguće.

Ustaški pokret prikazan je pozitivno bez negativnih konotacija.

Ovaj kratak prikaz suočio nas je s činjenicom koja je već u našim glavama imala logičan izvod. Udžbenici predstavljaju moćno sredstvo za odgajanje generacija i političke struje su to znale dobro iskoristiti. Logično je političku poslušnost usađivati u školskim danima kada se tek formira pogled na svijet.

U obrađivanom razdoblju autori različitih "epoha" u većini slučajeva nisu posezali za direktnim mitovima i stereotipima, nego su vještim izborom riječi, naglašavanjem pojedinosti te jenostranim ocjenama pokušavali "progurati" ne toliko svoje, već mišljenje struje kojoj su pripadali.

Udžbenik S. Koren je ugodno iznenađenje i putokaz kojim bi trebali krenuti svi koji se prihvaćaju velike odgovornosti pisanja udžbenika povijesti - ne nametati nego upućivati, ne pasivizirati nego aktivirati učenikove sposobnosti te pobuditi zdrav interes.

Uvijek će biti autora koji će posezati za nekom vrstom mita, no takve bi trebalo izolirati u tolikoj mjeri da njihove namjere postanu bjelodane čak i učenicima. U tom slučaju oni neće predstavljati opasnost da u novim generacijama stvaraju jednodimenzionalna objašnjenja prošlih događaja. Tada će možda i Clio postati učiteljica koja je uspjela nekoga nešto naučiti.

 


[1] Jelić, Vukadinović, Bilandžić, str. 31.

[2] Lovrenčić, Jelić, Vukadinović, Bilandžić, 63.

[3] isto, 66.

[4] isto, 68.

[5] Perić, 13.

[6] isto, 19.