Petar Bagarić

 

                  "Austro-Ugarska: od tamnice naroda do 'zlatne' Srednje Europe"

 

1. Uvod

 

   Cilj mog eseja je prikazati razvoj iz slike o Austro-Ugarskoj kao tamnici naroda u sliku "zlatne" Srednje Europe. Namjeravam ocrtati stanje u hrvatskim zemljama Austro-Ugarske koje je urodilo osjećajem da je Austro-Ugarska tamnica naroda i okretanjem hrvatskih nada prema jugoslavenskoj državi, a zatim koristeći primjere iz hrvatskih historiografskih radova, školskih udžbenika i publicistike pratiti stvaranje pozitivnog mita o Austro-Ugarskoj. Zastupam tezu da je pozitivni mit o Austro-Ugarskoj nastao kao posljedica povijesnog odmaka i negativnog iskustva hrvatskog društva u jugoslavenskoj državi.

 

2. Austro-Ugarska – tamnica naroda

 

   Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867.g. kojom je u Habsburšku Monarhiju uveden dualistički sistem s dominacijom Nijemaca u Austriji[1] i Mađara u Ugarskoj[2], Hrvatska[3] je stavljena pred gotov čin i prisiljena sklopiti vlastitu nagodbu s Ugarskom 1868. godine. Hrvatskoj su ostavljeni kao autonomni samo oni poslovi za koje je članak[4] 42, donesen na Saboru 1861.g., proglasio da uopće ne mogu biti predmet pregovora. Uređeno je da bana, koji stoji na čelu hrvatske vlade, imenuje kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog ministra-predsjednika. Status Rijeke[5] bio je stalni izvor frustracije u hrvatskoj javnosti i društvu.

   U odnosima s Austrijom i inozemstvom individualnost Hrvatske, koja je postojala unutar Ugarske, nije dolazila ni do kakvog izražaja. Dalmacija i Istra su Austro-ugarskom nagodbom 1867.g. pripale austrijskoj polovici Monarhije. Glavno političko pitanje u Dalmaciji[6] i Istri je bila jezična ravnopravnost jer je u njima dominirao talijanski jezik.

   U Ugarskoj je 1868.g. donesen Eötvösov zakon o pučkom obaveznom školstvu, a u Austriji (pod koju su spadale Dalmacija i Istra) novi zakon o pučkom obaveznom školstvu donesen je 1869.g. U Hrvatskoj je tek 1874.g. donesen Mažuranićev zakon koji je uveo obavezno polaženje 4-godišnje interkonfesionalne škole, a iste godine je osnovano i Sveučilište u Zagrebu, prvo na južnoslavenskom prostoru. No, u Istri još 1880. godine nije postojala nijedna gimnazija na hrvatskom jeziku premda su Hrvati bili relativna većina stanovništva.

   Vojna krajina je 1871. godine dobila posebnu civilnu upravu, a ugarski dio Vojne krajine uključen je u Ugarsku 1873. godine. Hrvatski dio Vojne krajine ostao je pod posebnom upravom, i vraćen je 1881.g. pod vlast[7] hrvatskog bana. Nakon što su 1883. godine na financijske urede izvješeni dvojezični mađarsko-hrvatski natpisi, što je bio pokušaj mađarizacije i kršenje Hrvatsko-ugarske nagodbe, u gradovima i na selima izbili su nemiri pa je ugarska vlada predložila suspenziju Ustava i uvođenje komesarijata.[8] Komesarijat je trajao od 3.9. do 1.12. 1883. kada je za bana postavljen Károly Khuen-Héderváry koji je banovao slijedećih dvadeset godina. Khuen je ukinuo neovisnost sudstva,[9] progonima slomio opoziciju i služio se korupcijom kako bi učvrstio svoju vlast nad činovničkim aparatom, osloncem vlasti i ujedno glasačkim strojem na izborima. Pravo glasa je po novom, Khuenovom izbornom zakonu imalo samo 2% stanovništva,[10] a glasanje je bilo javno.

   Prometna politika je usporavala razvoj i integraciju hrvatskih zemalja. Hrvatska je, osim što je potpuno podređena mađarskim planovima o gradnji zvjezdaste mreže željezničkih pruga sa središtem u Budimpešti koje sprečavaju unutarnju integraciju hrvatskog prostora, žrtva i tarifne politike[11] željeznica koje skuplje naplaćuju kraće dionice preko Hrvatske, nego duže dionice, ali koje prolaze kroz Budimpeštu. Tako Slavonija ostaje u izolaciji, odsječena od tržišta, a u Hrvatskoj se sprečava razvoj industrije. Osim toga željeznice izigravajući Nagodbu, uz potporu ugarske vlade, provode mađarizaciju u Hrvatskoj inzistirajući na mađarskom jeziku kao službenom na željeznicama.[12] Dalmacija ostaje prometno izolirana, a izravna željeznička veza s Hrvatskom nije uopće uspostavljena za vrijeme Austro-Ugarske.

   Prigodom posjeta Franje Josipa Zagrebu 1895.g. na Khuenov nalog grad se ukrašava mađarskim umjesto hrvatskim zastavama, na kolodvor se donosi zemlja s Rakoškog polja[13] kraj Budimpešte kako bi vladar stupio u Zagrebu na mađarsko tlo što revoltira mladež i dovodi do spaljivanja mađarske zastave. Studenti koji su sudjelovali u tom činu isključeni su sa Sveučilišta i osuđeni na zatvorske kazne.

   Uvođenje tzv. vinske klauzule kojom se dopušta uvoz talijanskih vina na tržište Austro-Ugarske teško pogađa Dalmaciju koja ima najveći postotak[14] poljoprivrednog stanovništva u cijeloj Austro-ugarskoj Monarhiji.

   Dualizam potiče divergentni razvoj hrvatskih zemalja sprečavanjem njihovog povezivanja. Npr. austrijska vlada zabranjuje ulaz u Dalmaciju opozicijskom tisku iz Hrvatske, a ugarska vlada postiže uspjehe na putu prema raskidanju zajedničkog carinskog područja s Austrijom.

   Politika "novog kursa" se javlja u Dalmaciji 1903.g. i ujedinjuje Srbe i Hrvate u otporu germanizaciji. Krajnji cilj politike "novog kursa" je samostalna jugoslavenska država, a minimalni cilj ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U Hrvatskoj i Slavoniji, koja je u razdoblju 1900.-1910.g. izgubila zbog iseljavanja u prekomorske zemlje 6% svog stanovništva,[15] stvara se Hrvatsko-srpska koalicija u skladu s politikom "novog kursa".

   U Austriji je 1906.g. donesen zakon o općem i jednakom pravu glasa za sve muškarce na izborima za Carevinsko vijeće, ali ne i za zemaljske sabore. U Hrvatskoj se, u vezi s padom Khuenove vlade u Ugarskoj, suspendira Ustav i uvodi komesarijat[16] koji izaziva stvaranje nacionalističke omladine koja je zanesena jugoslavenskom idejom, a počeci su joj u kulturnim društvima koja su se borila za ideal jedinstvene jugoslavenske kulture. Balkanski ratovi i uspjesi Srbije u njima izazvali su oduševljenje i osnažili jugoslavensku ideju koja će se ostvariti u novoj jugoslavenskoj državi. S izbijanjem Prvog svjetskog rata dio političara, nositelja politike "novog kursa" emigrirao je u inozemstvo gdje su stvorili Jugoslavenski odbor[17] koji je okupio južnoslavenske političare iz oba dijela Monarhije s ciljem rušenja Austro-Ugarske i stvaranja nove jugoslavenske države. U vrijeme sloma Austro-Ugarske golema većina hrvatskih političkih snaga vidjela je budućnost samo u zajedničkoj jugoslavenskoj državi sa Srbijom.

 

3. Jugoslavija – razočaravajuće iskustvo

 

   Ujedinjenje[18] je provedeno mimo uputa Središnjeg odbora Narodnog vijeća Države SHS.[19] Zbog takvog načina ujedinjenja i svih popratnih pojava kao što su bile uvođenje srbijanskih običaja batinanja ljudi i žigosanja stoke, u Hrvatskoj su izbili seljački nemiri koji su ugušeni silom. Za Ustav donesen 28.6.1921.g., tzv. Vidovdanski ustav, nije glasala nijedna stranka s hrvatskim predznakom. Strahovita korupcija, porezna neravnopravnost sa Srbijom, prometna politika, diskriminacija u vojsci u kojoj je zapovjedni jezik nazvan srpskohrvatski u biti bio srpski, ometanje napredovanja u vojsci i upravi za dotadašnje austro-ugarske podanike[20] razbile su nade u jugoslavensku državu i poticale nostalgiju za Austro-Ugarskom i nekim njenim aspektima čak i kod tvoraca nove jugoslavenske države npr. Ante Trumbića, predsjednika Jugoslavenskog odbora i prvog ministra vanjskih poslova Kraljevstva SHS ili Svetozara Pribićevića, prvog ministra unutarnjih poslova i vođe hrvatskih Srba. Tako Trumbić 1905.g. piše:[21] "Mi Hrvati i Srbi nemamo narodne neodvisnosti, ne samo nego nam se krnji i ono malo prava, što uživamo po postojećim uredbama. U političkom pogledu i Austrija i Ugarska (…) složne su u tome, da se naš položaj na jugu ne smije poboljšati." Dok 1930.-ih godina u intervjuu danom francuskom novinaru Henriju Pozziju kaže: "Dobro znate kako su izgledale Hrvatska i Slovenija prije rata… Teoretski su ovisile o Mađarskoj, ali zapravo su imale vlastitu upravu… Bogatstvo i naprednost bijahu im opće-poznati. …Srbi se nisu željeli uspeti na našu razinu nego su nas željeli spustiti na svoju. Korupcija, grabežljivost, nesposobnost njihove uprave služili su na podsmijeh Europi: sad su ih nametnuli nama!" Svetozar Pribićević je 15.2.1919. prigodom osnivanja Demokratske stranke u Sarajevu održao govor[22] u kojem je rekao: "…zajedno (smo) bili u ropstvu pod Austro-Ugarskom Monarhijom…", a razočaran stvarnošću Jugoslavije[23] nalazi i lijepe riječi za život pod Austro-Ugarskom: "Kad se danas baci retrospektivan pogled na prijeratne prilike u Monarhiji općenito, a u Hrvatskoj posebice, treba priznati da je naš narod živio u velikoj političkoj slobodi. Zbog toga treba razumjeti osjećaj odbojnosti koja se očituje u Hrvatskoj prema svakoj izjavi koja dolazi iz Srbije: 'Mi smo vas oslobodili.'"  i nastavlja da su austro-ugarskim Jugoslavenima u Monarhiji: "pravni poredak, sigurnost i političke slobode bile (…) kudikamo više zajamčene nego u Jugoslaviji, čak u najliberalnijem razdoblju prije diktature." Unatoč navedenim izjavama njezinih tvoraca, koji su relativizirali jaram Austro-Ugarske, u Kraljevini Jugoslaviji djeca u osnovnim školama[24] su podučavana o: "…borbama za oslobođenje svoje drage domovine ispod jarma Austro-Ugarske." Uspostava federativne[25] Jugoslavije oživjela je nade u ostvarenje ravnopravnosti u jugoslavenskoj državi, ali totalitarni komunizam, centralističke tendencije koje su Hrvatskoj oduzimale devizne prihode, prometna politika,[26] postepeno su i takvu Jugoslaviju učinile odbojnom u Hrvatskoj. U komunističkoj Jugoslaviji djeca uče: "Austro-Ugarska je u kolonijalnom položaju držala naše i druge slavenske narode, ali je smatrala da joj je to malo pa je tražila više." Povijesni razvoj promatra se kroz prizmu marksizma: "Nakon tolikih vjekova tuđinske vladavine pripremalo se oslobođenje Slovenaca, Hrvata i Srba od Austro-Ugarske i mogućnost stvaranja sasvim nove vlasti - vlasti proletarijata."[27]

 

4. Austro-Ugarska – "zlatna" Srednja Europa

 

   Vidljivo je da je za obje Jugoslavije službena ideologija, koja se očitovala kroz školske udžbenike, Austro-Ugarsku vidjela u negativnom svjetlu. Kako je Jugoslavija postajala omrznutija, rasla je privlačnost Austro-Ugarske. Smatram da je u stvaranju pozitivnog mita o Austro-Ugarskoj posebno bila važna uloga usmene predaje, koju je teško pratiti, ali njen izraz su izjave koje žale za nekorumpiranošću i pravosudnim sustavom Austro-Ugarske, a koje su se često mogle čuti na televiziji od 1990.g. pa do danas. Dodatan impuls nostalgiji za Austro-Ugarskom dala je želja za europskim integracijama (EEZ→EU) pri čemu se smatralo da bi Hrvatska već bila dio Srednje Europe i europskih integracija da je Austro-Ugarska opstala.

   Pod utjecajem negativnog iskustva u Jugoslaviji dolazi do izražaja žaljenje za Austro-Ugarskom kao boljim okvirom od Jugoslavije što je s dolaskom demokracije postalo moguće i objaviti npr. u Pavličevićevoj Povijesti Hrvatske:[28] "I kad se danas raščlanjuju zbivanja toga doba i njegovi sudionici, može se zaključiti da se u Budimpešti, Beču, Beogradu i užem srpskom vodstvu Koalicije vrlo mnogo učinilo da se Hrvatima potpuno ogadi država u kojoj su živjeli i da većina njih poželi promjene, vjerujući da im u novoj državi, izvan okvira Monarhije, ne može biti lošije. Nažalost, prevarili su se mnogi!"

   Jedan od elemenata koji su budili nostalgiju za  Austro-Ugarskom i jačale mit o njoj kao utjelovljenju tolerantne Srednje Europe bilo je i suprotstavljanje srpske crkvene i laičke intelektualne sredine ćirilometodskoj ideji.[29] Ta ideja, koja se razvila među slavenskim narodima Monarhije (Hrvatima, Slovencima, Česima, Slovacima i Poljacima), svojim vjersko-kulturnim univerzalizmom pridonijela je zaštiti od germanizacije, a svojim slavenstvom predisponirala je svoje poklonike za naklono prihvaćanje Jugoslavije. Srbi su kroz to vrijeme kod sebe ukorijenili ideologiju svetosavlja. Ta ideologija, iako je u jezgri imala kršćanskog velikodostojnika, pa je trebala biti otvorena prema univerzalnosti, projektirana je kao etnicistička i izolacionistička prema unutra, a kao imperijalistička prema okolnim narodima. Svetosavlje je predstavljeno kao konstruktivni element nove države, a ćirilometodska ideja kao nešto strano, destruktivno, upereno protiv pravoslavlja, a time i srpstva. Pobornicima ćirilometodske ideje to iskustvo srpske odbojnosti prema sv. Ćirilu i Metodu i nasrtljivo nametanje svetosavske ideologije izazivalo je nostalgiju za Austro-Ugarskom kao prostorom otvorenosti, raznolikosti i univerzalnosti.

 

5. Zaključak

 

   U današnjoj Hrvatskoj država ne nameće uniforman pogled na povijest, u osnovnoškolskoj nastavi povijesti za 7. razred na izbor je dano 6 udžbenika povijesti od kojih jedni[30] daju multiperspektivan pogled na problem Austro-Ugarske, a drugi[31] izražavaju žaljenje za njom imajući u vidu jugoslavensko iskustvo. Prisutan je pluralizam mišljenja i pogleda – najbolje sredstvo za dekonstrukciju mitova.



[1] Austrija ili "kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću"

[2] Ugarska ili "zemlje ugarske krune" tj. "zemlje krune svetog Stjepana"; u mađarskom jeziku nema distinkcije

   između pojmova Ugarska i Mađarska – postoji samo Magyarország

[3] Pun naziv je bio Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, a kolokvijalno se rabe nazivi

   Hrvatska i Slavonija, Banska Hrvatska, Hrvatska, Trojednica i Civilna Hrvatska (za Bansku Hrvatsku do

   sjedinjenja Vojne krajine). Dalmacija je unatoč zadržavanju imena u nazivu Trojednice bila dio austrijske

   polovice Monarhije.

[4] Članak 42 u § 4. glasi: "zakonarstvo i vrhovna uprava u poslovih političnih, nastavnih, vjerozakonskih i

   pravosudja kao sudbenost u svih molbah, nemogu biti predmetom užje sveze med troj. kraljevinom i

   kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevinah u pretres i ne dolaze." Citat iz:

   Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, Prvi dio, August Cesarec, Zagreb, 1989.

[5] Oko statusa grada Rijeke s kotarom nije postignut sporazum, a na već sankcioniranu hrvatsku verziju nagodbe

   prilijepljena je mađarska definicija statusa Rijeke – falsifikat poznat kao "Riječka krpica".

[6] U Dalmaciji je talijanski jezik bio jezik gradskih elita bez obzira na etničko porijeklo, ali s pojavom modernog

   nacionalizma razlike između dvije klase, bogatog građanstva i siromašnog seljaštva, stvorile su dvije nacije:

   Talijane i Hrvate.

[7] Budžeti Hrvatske i Vojne krajine integrirani su 1885.g., a jedinstvena uprava je uvedena 1886.g., dok su

   zakoni konačno usuglašeni tek 1888.g.

[8] Vladar je komesarom imenovao generala Hermanna Ramberga. Vojska je ugušila nemire, a stotine ljudi su

    osuđene na dugogodišnje kazne.

[9] Koja je uspostavljena u vrijeme reformi koje je provodio ban Ivan Mažuranić.

[10] Tada je Hrvatska postala ustavna zemlja s najskučenijim izbornim pravom u Europi. U Ugarskoj je

   istovremeno pravo glasa imalo 6% stanovništva.

[11] Šidak-Gross-Karaman-Šepić: Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Školska knjiga, Zagreb, 1968.

[12] Na željeznicama u Hrvatskoj Mađari čine 73% viših činovnika i 40% ostalih službenika (radnika).

[13] Na kojem su se krunili mađarski kraljevi.  Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske

[14] 86,12%

[15] J.Šidak-M.Gross-I.Karaman-D.Šepić: Povijest hrvatskog naroda g. 1860.-1914., Školska knjiga, Zagreb, 1968.

[16] Koji će potrajati od 3.4.1912. do 2.12.1913. godine.

[17] Osnovan 1915.g. u Parizu.

[18] 1.12.1918.godine u Kraljevstvo SHS, od 28.6.1921. do 3.10.1929. Kraljevina SHS, a zatim Kraljevina

    Jugoslavija, kolokvijalno se naziv Jugoslavija rabi i za razdoblje Kraljevstva i Kraljevine SHS

[19] Država SHS je proglašena 29.10.1918. na južnoslavenskim prostorima Austro-ugarske Monarhije.

[20] Rudolf Bićanić: Ekonomska podloga hrvatskog pitanja i drugi radovi, Pravni fakultet u Zagrebu i Organizator,

    Zagreb, 1995. Rudolf Bićanić je bio jedna od vodećih ličnosti HSS-a, a Ekonomska podloga hrvatskog pitanja

    je objavljena u Zagrebu 1938. i 1939. godine

[21] Ante Trumbić: Izabrani politički spisi, Golden marketing i Narodne novine, Zagreb, 1998.

[22] Svetozar Pribićević: Izabrani politički spisi, Golden marketing i Narodne novine, Zagreb, 2000.

[23] Svetozar Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990.

[24] S. Čajkovac, V. Nazor, S. Bosanac, S. Ratković: Čitanka za IV razred osnovnih škola u Kraljevini Jugoslaviji,

    Hrvatski tiskarski zavod, Zagreb, 1937.

[25] DFJ (Demokratska Federativna Jugoslavija) koja je mijenjala imena u FNRJ i SFRJ

[26] Npr. preusmjeravanje sredstava prikupljenih zajmom za autocestu Zagreb-Split na izgradnju željezničke pruge

    Beograd-Bar.

[27] Šarlota Đuranović i Milan Žeželj: Prošlost i sadašnjost 3, Historija za VIII razred osnovne škole, Školska

    knjiga, Zagreb, 1963.

[28] Dragutin Pavličević: Povijest Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1994.

[29] Geert van Dartel. Ćirilometodska ideja i svetosavlje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.

[30] D. Agičić, S. Koren, M. Najbar-Agičić: Povijest za sedmi razred osnovne škole, Profil, Zagreb, 2003.

[31] F. Potrebica i D. Pavličević: Povijest za VII. razred osnovne škole, Alfa, Zagreb, 2002.